Graz, 14.12.2014.

Graz ima botanički park s besplatnim ulazom. Moguće da biljke ljude nimalo ne zanimaju pa ih moraju mamiti džabalesku upadom. Park se nalazi u širem centru i barem u zimsko vikend jutro parkinga ima na pretek. Vanjski dio se zimi može komotno preskočiti, sve je krepano. Onaj unutarnji dio biljaka pod ogromnim staklenicima je super. Moj problem je bio što je ostatak obitelji hitao naprijed tako da sam ih povremeno gubio iz vida. Zaboli klince za kaktuse, orhideje i bezbroj drugih biljnih vrsta kojima imena više ne znaju ni oni koji su ih otkrili. Oni samo jure po mostićima, s time da ovog mlađeg treba više paziti jer voli nešto previše padati na glavu. A ja, koliko god zaostajao malo mi je vremena. Pogotovo u tropskom vlažnom djelu gdje su parkirali čak i jednu živu iguanu. Mogao bi ja u tom botaničkom vrtu lako izgubiti nekoliko sati. Samo da ih imam. Teško mi je bilo vjerovati da je ovako nešto besplatno za pogledati.

Da je dječurlija znala šta je sljedeće još bi ranije izjurili van vrta. Frida und Fred, muzej za djecu. Ovo ”muzej” zvuči prepompozno, ja sam taj prostor doživio prvenstveno kao jednu veeeliki igraonicu u koju i roditelji ušetaju s klincima. Platili smo i izuli cipele. Dok su ostali već mjerkali put kojim trebaju poći ja sam svoje cipele vraćao na noge radi krumpira. Tako smo kao klinci zvali rupe na čarapama. Nemam pojma gdje sam gledao to jutro i kako je do rupa došlo, znao sam samo da ja bos s ovakvim čarapama tu hodati neću. Dok je K odvela djecu dalje ja sam izjurio van, sjeo u auto i pravac apartman. Dobro da je taj muzej nedaleko rentanog mjesta. Najradije bi glavom tukao o volan ali onda ne bi vidio gdje vozim. Bio bi pristao da me i netko drugi lupa po glavi. Nedjeljno jutro garantiralo je odsustvo prometnih gužvi, čak se i parkinge lako nalazio. Ispred naše zgrade i ispred muzeja.

Još jednom sam bojažljivo pogledao nove čarape i napokon krenuo potražiti ekipu. Krumpiri su jedna jako nezgodna stvar kada rastu na nogama. Čep se oduševljavao svime gdje je mogao trčati i sklizati se. Tarma je pala u nesvijest s kutkom za presvlačenje u odjeću iz pretprošlog stoljeća koja može poslužiti kao princeska haljina. Bio je tamo i mali krevet s baldahinom. Pa sada ti vidi kako ćeš ju izvući od tamo. Osim toga nekako najviše truda je poklonjeno čokoladi i cijelom procesu izrade, od biljke do konačnog proizvoda. Ima čak i zdjela puna samljevenog kakaovca. Djeca dobivaju i komadić čokolade koji si ukrase prema želji i onda ga ostave koji minut u frižideru. Velika šteta je što je sve na njemačkom, da je bar na engleski onda bi im mogao nešto i prevesti. Ovako možeš samo nagađati što je bezveze. Ono što je meni bilo najbolje u ovom djelu muzeja je mikser tekuće čokolade iz kojeg se može po želji napuniti žličica koju bi najradije bio bacio i neandertalski se prikopčao direktno na stroj. Posrkao sam si tako nekoliko žličica ali mi je bilo neugodno da stalno visim tamo.

Klincima je dobro svugdje: kutak male slastičarne sa plišanim kolačima, kutak za mužnju 2D krave, mornarski kutak s kormilom, kutak za crtanje, kutak sa zidarskom miješalicom, kutak s knjigama, kutak za kutak itd. Donji prizemni dio je namijenjen starijoj djeci ali i opet je samo na njemačkom. Zabavan je prostor između ta dva odjela: pored silaznih stepenica se nalaze valovite debelo tapecirane i zaobljene dječje stepenice po kojima se mogu kotrljati od kata do prizemlja. To je namijenjeno za stariju djecu koja plaćaju više. U početku to nismo znali ali i kad smo skužili pravili smo se bedasti. Ionako osim nas na tome nije bilo praktički nikoga. Osoblju koje tamo radi je bilo svejedno.

S Tarmom sam se vratio i nakon što sam K i Čepa odveo u stan na spavanje. Kad sam vidio koliko se veselila onoj princez haljini kako da se ne vratim? Prije toga sam se uvjerio da će mi već kupljena ulaznica još vrijediti, da ne bilo nismo znali. No, bar s njom ne treba paziti hoće li glavom tresnuti o pod ili nešto drugo. Ništa drugo nije više bilo bitno u tom muzeju, samo haljina koju najradije ne bi nikad skinula sa sebe. Ah žene, hoće li ih ikada itko shvatiti? Bilo je prokleto teško izvući je od tamo ali nisam imao namjeru provesti baš cijelo vrijeme u mega igraonici.

Radi čepovog dnevnog spavanja drugi dio družine je bio van pogona do kasnog poslijepodneva. Što ne znači da i nas dvoje moramo čubiti na kauču kad možemo još ponešto otkriti. Gledao sam parkirati što bliže mauzoleju, očekivao sam da će to biti besplatno i lako. Kao, nedjelja je, ljudi su van grada, bla bla… i na kraju sam se našao kako vrlo brzo kapituliram i ulazim u jednu podzemnu garažu. Nema smisla voziti se okolo i trošiti vrijeme, ponekad je bolje potrošiti nešto novca i biti bezbrižan. Iznad garaže je park, odlično raspolaganje prostorom.

U to tmurno nedjeljno popodne nije baš bilo puno ljudi po gradu. Čini se da su svi došli parkirati svoje aute i otišli negdje drugdje, šta ja znam kakvi su ovdje narodni običaji? U mauzolej se ulazi na stražnji ulaz, onaj glavni je zatvoren što vjerujem da tu i tamo odvrati neke goste. Prostor je jednom riječju prekrasan. Malecka je bila oduševljena a ako je dijete oduševljeno onda tu mora da ima nečega. Nema previše kiča, nema previše đinđi po zidovima, cijeli pod je slobodan od ičega i popločan crno bijelim pločama. Ono što me se posebno dojmilo je oslikan plafon koji je uz to još i efektno osvijetljen. Kao da je netko rekao, ok, suzdržati ću se malo na prizemlju ali ću se zato raspištoljiti na plafonu. To je jedno od onih mjesta gdje poželim leći na pod i buljiti u strop. Na jednom kraju prostorije je rupa odakle se vidi grobna prostorija do koje se može čak i sići. Tu su pokopani i Ferdinand II i njegova mater čija grobnica zauzima centralno mjesto te prostorije. Siroti Ferdinand je pokopan u nedovršeni mauzolej, radovi su još nekako išli sve dok je on bio u Grazu. Kad je odselio u Beč, radovi su stali. Dovršio ga je tek njegov unuk koji je angažirao tadašnjeg Muju koji je završio interijere.

Samo, prostor mauzoleja nije sve šta se ovdje nudi, iskoristili smo i mogućnost da se popnemo na vrh tornja koji je dobar vidikovac. Nije pogled baš nešto spektakularan ali ipak vrijedi onih nekoliko potrošenih kalorija. Mreža na vidikovcu je tako gusta tako da ni miševi ne mogu počiniti samoubojstvo skokom na ulicu. Crkva pored mauzoleja je bila zatvorena… ili i ona ima neki ulaz sa stražnje strane za koji nisam znao.

Malecka je bila zainteresirana za ono što je gledala, uz malu priču klincima je sve super. Za duple spiralne stepenice, Doppelwendeltreppe, sam znao da će joj se svidjeti. Nalaze se odmah preko puta mauzoleja u jednoj od zgrada koje su prije nekoliko desetljeća bile leglo nacista. Loše su označene pa je trebalo malo ih potražiti, da ne bi slučajno ušao u nečiji ured. Nisu baš prostrane i susreću se na svakom katu. Nije bilo nikoga osim nas pa sam mogao x puta bježati svojim stepenicama i opet se susresti s Tarmom koja je išla drugim stepenicama na sljedećem katu. Trebao bi i doma imati nešto slično, djeca bi danonoćno jurila po njima. Bar prvi dan.

Povratak u auto garažu je na kraju ispao prekompliciran za mene. Vrata garaže su zaključana i unutra mogu ući samo oni koji imaju parkirnu kartu. U teoriji. U praksi prokleta se vrata nisu htjela otvoriti ma kako god ja gurao parkirnu kartu. Niti nakon što sam šapnuo ”Sezame”. Neće i neće. Ušao sam tek nakon što je netko izlazio otvorivši mi prolaz. Sve je automatizirano, nigdje nikoga, tako da se mogu žaliti samo automatima. Što baš nije ok za psihičku stabilnost. Tarmi je bilo svejedno, izvodila je neke svoje plesne korake i nimalo ju nije sekiralo što ćemo možda morati živjeti pred tom garažom radi blokiranih vrata.

Ispred zgrade, iznenađenje, nema mjesta za parking. Nedjelja navečer i nemaš gdje auto ostaviti, tek u susjednoj osjetno prometnijoj ulici. 40 puta sam pregledao sve znakove u radijusu od kilometra da se uvjerim da se tamo stvarno smije parkirati. A ni onda nisam baš bio uvjeren da mi nije promaknuo neki mali natpisičić na arhaičnom njemačkom dijalektu smješten negdje visoko pod strehom.

Uspavana ekipa je napokon bila spremna za pokret. Opet na brdo, opet na Schlossberg. Ali ovaj put onim čudesnim liftom. Rekao bi čovjek da će ga odvesti na mjesec. Definitivno najbrži način za otići gore. Božićni sajam je ovdje dosta zanimljiviji nego dole u centru. Prepuno ljudi, prepuno stranaca, prepuno visokih cijena. Štand s vaflima je imao prepune ruke posla i dobar red. Da ih dijele besplatno ne bi privukli više ljudi. Ali i ovako ih ima uzimajući u obzir neskromnu cijenu s obzirom na ono što nude. Jedan taj vaflić je možda dovoljan za djecu, manju, meni bi ih pet bilo premalo. S kolicima se bilo nemoguće kretati unutra pa smo uskoro odustali od toga. To je značilo samo jedno, u gužvetinu uranjam ja. Laktovima, koljenima, čelom i čime god je potrebno da raskrčim ljude oko sebe. Možda bi ipak bilo dobro uletjeti s dječjim kolicima u tu gužvu, ali u visini očiju. Pa tko živ tko mrtav.

Jedan pomalo lokalni suvenir su proizvodi od bučinog ulja. Buču guraju svugdje, od salate do kozmetike. Bez buče nema života, nema pola štandova. Gužvasto je bilo ali puno života. Pogled na grad ovako po mraku je još bolji. Schlossberg je sa centrom osim stazom, uspinjačom i liftom povezan još i stepenicama. Međutim nitko od nas nije bio lud da ih koristi ni za dole a još manje za gore. To ćemo jedan drugi dan, kad ne budemo vukli kolica za sobom.

Povratak dole opet liftom. Stvarno najkomotnije. jednom kada se dođe na red. U tunelu prema izlazu nalazi se mali vlak, negdje dječje mjere, koji služi za ukras. I za skakanje klinaca. Preko puta njega je jedan drugi mračni tunel sa tračnicama. Nisam siguran ali u neko doba, nekad, valjda, se može voziti s nekim drugim vlakom po tom tunelu. Dječurliji je bio dovoljan i ovaj. Doduše, malo je potrajalo dok smo ih izvukli vani na površinu.

Nakon sve te silne gungule jedva sam dočekao povratak u stan, samo zato da bi opet mogao izaći. Ali ovaj put samo u društvu fotoaparata čija je najveća odlika ta što ne može vikati. Čak ni pričati. Šetajući noću po praktički pustim ulicama striptiz barovi još više upadaju u oči. Nema nekog posebnog crvenog kvarta, razni klubovi i barovi u kojima se osim gledanja može platiti i konkretna akcija mogu se nalaziti u bilo kojoj ulici. Kao da su najobičniji dućani. Po natpisima ili izloženim posterima se jasno vidi šta se krije iza ulaznih vrata, i to je to. Prozori i vrata su potpuno neprozirni a na ulici ispred njih se ama baš ništa ne događa. Isto vrijedi i za javne kuće ili po starinski bludilištima, s time da je na ulazu obično samo natpis da je ispod 18 zabranjen ulaz. Odnosi se na godine.

Unutra prijateljice noći rade na način da se svaka nalazi u svojoj sobi, apartmanu ili šta već. Ispred vrata su postavljeni signali po kojima se može vidjeti da li je gospodična u poslu, da li čeka posao ili trenutno ne radi. Hodnici su prazni, svaka čeka mušteriju i svojoj sobi, za razliku od njemačkih bordela gdje žene koje čekaju mušterije stoje ispred vrata. Sve legalno, makroa valjda nema a država dere porez i na to. Sve to se može doznati na dva načina: ušetavanjem u neki bar ili bludilište, ili laganim googlanjem.

Ra razliku od prodavaonica tjelesnih užitaka barovi u kojima se okupljaju pripadnici određenih zajednica su otvoreni prema ulici i bučni. Jednoga je skroz okupirala oveća grupa crnaca. Ne znam da li su nešto kartali ili su samo polupijani raspravljali oko nečega, ali nekako sam rado produžio korak. Galama koja je dopirala iz tog prostora drastično je odudarala od inače mirnog grada.

Joanneumsviertel prirodoslovni muzej je u ovo doba normalno zatvoren. Preparirane životinje se u pravilu ne prostituiraju i ne napijaju pa je dovoljno da radi samo danju. Ulaz je kroz jednu ogromnu ostakljenu rupu u zemlji, to je sve što sam vidio od njega. Ako postoji ulaz u podzemni svijet želim ga zamišljati upravo ovako. Nisam predugo lutao, istrošio sam se preko dana pa sam došao do eureka zaključka kako bi bilo najpametnije malo odmoriti.

_________________________________________________________________________

Frida und Fred, ulaznica – 14,50 euro
bučino ulje na sajmu (1dcl) – 4 euro
vafl na sajmu – 4 euro
lift za Schlossberg, povratna karta – 1,20 euro
mauzolej, ulaznica – 6 euro
parking, garaža – 4 euro/sat