HR, Graz, 12.12.2014.

Tečaj u vrijeme putovanja:
1 euro = 7,66 Kn

U mojoj glavi Graz je dugo vremena bio jedan veliki shoping centar kojem su hrlili najviše zagrepčani. Nešto slično onome što je desetljećima Trst bio prvenstveno za Istru i Rijeku. Trst i Graz, jedan u Italiji jedan u Austriji. Jednom gravitira jedno područje drugom drugo. Nikad se nisam baš potrudio provjeriti priče da je Graz lijep i ugodan i da osim trgovina ima dosta za pokazati. Sve do jednog dana kad sam si počeo razmišljati o sljedećoj adventskoj destinaciji. Beč smo vidjeli (donekle), Salzburg isto, Innsbruck… hmm, nekako nisam nalazio jačeg razloga da bi potegnuli do njega, bar ne sada. Ostao je Graz kao najbolji logičan izbor. S obzirom da smo sada na put odlazili s dvoje djece i da je mlađi razbojnik, Čep (izmišljeno ime naravno, kao i Tarma) imao nepune dvije godine, relativno kratka 4-satna vožnja se činila poput blagoslova. Nadimak Čep nema ama baš nikakve veze s tjelesnom građom, naprotiv.

Čep je baždaren na dva sata vožnje, to smo brzo otkrili. Toliko nekako izdrži vezan u sjedalici gledajući kroz prozor da li idemo u pravom smjeru. Spavanje u autu… ono, ako se baš onesvijesti ali inače baš i ne bi, za razliku od Tarme koja klone čim se okrene ključ u kontakt bravi. Nakon ta dva sata nastaje očekivana predstava kineskog seoskog kazališta. Dreka i cika. Tarma je sada dovoljno velika da ne gnjavi, bar ne tako iritantno kao što to čine manja djeca. Ali ona ionako dobrim djelom spava u autu, dijete koje možeš voziti i na kraj svijeta. Ajde, bar jedno od njih dvoje da se ponaša normalno tokom vožnje.

Lukovica u Sloveniji je pravo stajalište gdje se djeca mogu ispuhati, još ako je predivno sunčano vrijeme koje smo mi imali onda je stajanje na ovom mjestu imperativ. Šteta što mene više ne privlači pentranje po penjalicama, ljuljačkama i klackalicama pa mi čekanje brzo dosadi. Najradije bi se hermetički zatvorio u auto i ta 4 sata provozio u komadu. Ali pokušaj da to izvedem s dvoje djece završio bi isto kao da se s dvije lude mačke zatvorim u vreću i bacim u rijeku, baš kao što su nekad davno radili sa ženama optuženim za vještičarenje.

Graz je nekako preblizu, taman si prošao granicu i odmah tražiš parking. Već na ulazu se vidi da je to drugi po veličini austrijski grad. Višetračne ceste, gužve i krkljanac što i ne bi bio problem da nam se nije prebrzo približavalo vrijeme kad smo se najavili. I naravno nešto sitno smo morali zakasniti. Vlasnica stana kojeg smo bukirali je znala bolje od nas za gužve pa je, možda samo iz pristojnosti, rekla da je i očekivala da nećemo stići na vrijeme. Ionako, ne vjerujem da ju je ubilo 15-20min čekanja. Žena je izrazito ljubazna, ali ne s lažnim razvučenim smiješkom, nego onako, autentično ljubazna. Vidjelo se da se stvarno trudi da sve bude u redu.

Unajmljeni jednosoban stan bio je opremljen kao da netko stalno tamo živi. Bilo je svega, svakojakih malih sitnica koje se obično ne očekuju u apartmanima. Ugodan, čist i na pristojnoj poziciji (blizu tržnice Lendplatz, nekih 300m zapadno od Mure), dođe u nekom širem centru. Dovoljno blizu da pješice došetamo do glavnog sajma. Jedini problem je parking. Ima ga ispred zgrade ali se naplaćuje, naravno cifrica nije zanemariva. U početku sam računao da ću auto ostaviti u P+R tih nekoliko dana. Na kraju su lijenost i rastrošnost prevladali pa sam ga ipak ostavio ispred zgrade. iako, najvažnije je bilo da se parking noću ne naplaćuje, subotom samo ujutro a nedjeljom uopće, pa na kraju gledajući u totalu i nije baš toliko skupo od P+R kojega bi plaćao jeftino ali svaki dan. Drugi problem je da sam mogao plaćati max po tri sata što me dovodilo do ludila. Nije to nikakva frekventna pozicija pa da stalno treba tjerati ljude, naprotiv, ulica je živa kao konj nakon pustinjskog maratona. Ali eto, izvoli gledaj na sat i gnjavi se s vremenom. Kontrola šeće redovito i traži prijestupnike, vidio sam ih kasnije i sam, prepoznatljivi su po uniformi. kontrolori, ne prijestupnici.

Čim sam otpratio svoju malu Addams family u stan i prenio nešto prtljage, krenuo sam platiti parking. Kovanica u mom novčaniku ni za lijek, samo neki bijedni centi. Tek nekih 50 i nešto metara iza ćoška je jedna mala pekara. ili slastičarna, nešto sa tri stola u križ da se može u ugodnom ambijentu nešto pojesti. Plaho sam ušao nadajući se da će netko biti dobra srca da mi usitni novac. Ali tamo nije bilo nikoga. pa sam s olakšanjem izašao vani. Doduše, s olakšanjem ali još uvijek bez kovanica. No, nema problema, preko puta je hm… nešto s ulazom i bez ikakvih izloga ili prozora a što se zove ”Angelika”. Gurnuo sam junački masivna vrata i upao u neki paralelni svijet. Malen, mračan i malčice zadimljen. Nalazio sam se u malom baru sa malim šankom pred kojim su bile klupe za sjedenje uzduž preostala tri kratka zida. A na klupama obasjane slabašnom rasvjetom tri gracije. U trenutku mi je sinulo u kakvu vrstu jazbine sam upravo kročio, malo kvartovsko bludilište.

Ona u hlačama s muškom frizurom se hitro digla kako bi poslužila, ono što je vjerojatno tada pomislila, rijetku mušteriju. Ne znam da li se razočarala dok sam zatražio samo razmjenu sitniša ali to nije pokazivala. Dok je prtljala s novcima okrenuo sam se kako bi pobliže osmotrio preostale dvije gracije koje su ostale sjediti. Jao. Obje su bile pristojno okrugle. Na prvi, ali i na drugi pa čak i treći pogled, godinama daleko od minule mladosti. Sve normalno, ali od prodavačica ljubavi bi očekivao da izgledaju bar za koplje bolje od podbuhlog opossuma. Jedna me gledala ozbiljno, bez ikakvih očekivanja. To je izgleda ona inteligentnija. Ona druga je nabacila groteskni osmjeh i pogled pun požude. Brrr…. mop za pranje poda bi bio seksipilniji od ovoga. I to prljav. Ova druga je ona optimističnija. Žena koja mi je razmijenila novac je vjerojatno manager oliti madame. Moguće da je to najlošiji kupleraj u gradu.

Uzeo sam svoj sitniš, potegnuo oveća vrata i vratio se na svoju stranu svemira. Kakve li promjene, kao da me netko s daljinskim prebacuje s jednog programa na drugi, iz dnevnika u fellinijev film pa onda opet natrag u dnevnik. Prije povratka okrenuo sam se još jednom i pogledao ulaz, kako mi samo nije ni na pamet palo što se skriva iza te neprobojne fasade? Natrag do stana smijao sam se kao pas, sam sa sobom.

Do prvog izlaska u grad mogao sam se malo rastegnuti i odmoriti. Normalno, onoliko koliko mi dječurlija to dozvoli, a nije da su obično darežljivi s trenucima tišine. Srećom stan je za kategoriju jednosobnog bio dosta komotan. U šetnju smo krenuli tek kad je pao mrak, do centra smo bili udaljeni tek 15-ak minuta guranja dječjih kolica. Buggy board, dodatak za kolica koji služi da se veća djeca voze stojeći, bio je pun pogodak. Ono što je za nas odrasle ”samo” sat, dva vremena šetnje po gradu, za 5-godišnju curicu bi bio dobar napor. Zanimljivo. nikad nije naporno kada treba dva sata juriti, skakati ili maltretirati sve moguće sprave u parku.

Kuntsmuseum ili vanzemaljac kako ga ljudi vole zvati djeluje ne kao šaka u oko nego kao udarac koljenom u glavu. Da, evo toliko se uklapa u ostatak grada gdje je izgrađen. Što ne mora nužno biti nešto loše ali zato je svakako neobično i ako ništa drugo, nitko normalan ne može poreći da je to jedna poznata turistička atrakcija u Grazu. Bez obzira mislili mi da je ta građevina lijepa ili ogavna. Kod mene je izazvao dobru mješavina misli ali na kraju ispada da mi se čak tako nešto sviđa. Pogotovo navečer izgleda ludo jer mu je cijela fasada prekrivena bijelim svjetlima koja se pale i gase. Prokleto vanzemaljski. Prolazili smo pred njega gotovo svaki put kad bi krenuli u centar. Tko zna šta susjedi misle o njemu?

Prvu večer nismo daleko stigli, tek do Hauptplatza gdje je glavni božićni sajam. Ipak najviše vremena proveli smo na jednom malom prostoru odmah s druge strane rijeke Mure preko puta Kuntsmuseuma gdje je bio smješten mali dječji park. Manji kotač, dječji vlakić i još neki rekviziti su dovoljni da zabave klince na neko vrijeme i da onako kurvinski, mic po mic, naprave rupu u novčaniku roditelja. Neka se dica vesele, zaslužili su jer me nisu izmaltretirali plačem ili vrištanjem po putu. To treba znati cijeniti.

_________________________________________________________________________

austrijska vinjeta 10 dana – 8,70 euro
parking Graz, ulica – 1,80 euro/sat
kuhano vino – 3 euro
vrtuljak za djecu – 2 euro/vožnja
vožnja vlakićem – 1,5 euro odrasli; 1 euro djeca
apartman u Grazu – 81 euro/noć