Chania, Theriso, 22.07.2017.

Kiša je prijatelj samo poljoprivrednicima. A mi poljoprivrednici nismo, još uvijek nismo, tako da se toj padalini koja je okupirala Chaniju nismo ni malo veselili. Nije to bilo dosadno kišje seruckanje nego baš lijepa prava i puna kiša. Muzeji u gradu bi možda zabavili nas ostale ali klince definitivno ne. Potragu za igraonicom skratila je Virginia, njen brat redovite vodi klince u jednu igraonicu u susjedstvu. Hm, bio sam dosta skeptičan, pretpostavljao sam da je to neka mala kućna radinost uglavljena u stambeno naselje.

Igraonica je samo dvije ulice dalje, imao sam malo problema dok sam ju našao ali ispostavilo se da sam ipak imao dobre instrukcije. Izvana se ta kuća od ostalih odvaja po šarenoj ogradi i visokoj poziciji kvake a ulaznim vratima, kako ju djeca ne bi mogla dohvatiti. Kada smo ušli unutra sve predrasude su se rasplinule. To je jedna mega igraonica, sa više prostora za igranje. S prednje strane kuće, sa stražnje strane kuće i još na katu. Pustiš dijete sa tetama animatoricama i više ga ne vidiš. Naravno, tamo je i mali kafić gdje roditelji mogu sjesti, nešto popiti i pričekati da se pomladak izmori jureći po raznim dječjim spravama. E da, to se zove dječji raj.

Neki roditelji dođu s knjigama pa čitaju, drugi se druže. Ovdje nitko ne dođe na pola sata, s obzirom na cijenu nije ni čudo. Radno vrijeme je lukavo određeno, ima jutarnje i poslijepodnevno radno vrijeme. U sredini je pauza za ručak od nekoliko sati kada se igraonica zatvara. Nema tu da ćeš doći ujutro i biti do navečer nego ćeš otići, vratiti se poslije ručka i opet platiti.

Vlasnik i vlasnica, stariji ljudi, su kao Djed i Baka Mraz ali u civilki. Nasmijani i veseli ljudi koji šire dobro raspoloženje svuda oko sebe. Nije ni čudo da im ovaj biznis onda ide. Nemaju čak ni web stranicu, bar ju ja nisam uspio tada naći. Valjda im ne treba. Mislim da smo tamo bili jedini stranci, klijentela im je uglavnom domaća. Tarma se sa animatoricama sporazumijevala na engleskom, baš mi je bilo drago da i u praksi iskoristi svoje malo znanje tog jezika. Niki ipak engleski još ne zna, nije mu bio ni potreban. Na odlasku je svako od njih dvoje dobilo malu jednostavnu igračku. Lijepa gesta vlasnika objekta, i onako predivno jutro im je još malo bilo poboljšano.

Kiša se nije predavala, naumila je padati cijeli dan. Uz neizostavni vjetar koji valjda na Kreti vječno puše. Nakon ručka u sada već dobro poznatom restoranu vratio sam ekipu u apartman. Oni će gledati crtane a ja ću se zaletjeti u obližnje planine. Da nije bilo kiše otišli bi bili svi skupa na cijeli dan a ovako šipak.

Kako je osigurač punjača GPS-a opet krepao htio sam kupiti drugog. Računao sam to obaviti na jednoj od mnogobrojnih benzinskih stanica svih boja i oblika na izlazu iz grada. Čini se kako sam dan ranije imao ludu sreću što sam taj osigurač našao od prve. Ovdje ih nije bilo ni za lijek. Stajao sam uz svaku benzinsku s obje strane ceste, a ovdje ih ima dosta, bez ikakvog rezultata. Stakleni osigurači, danas već zastarjeli iako i dalje prisutni, ovdje više ne postoje. Auffff… koliko li je samo to izgubljenog vremena… Ugasio sam GPS i navodio se preko unaprijed spremljenih google mapa na mobitelu. Ono malo baterije na GPSu-u ću koristiti prilikom povratka u grad kada će mi stvarno trebati.

Therisos gorge je prvo mjesto koje sam htio vidjeti. Radi se o jednom kanjonu nedaleko Chanije prema jugu, zanimljivo mjesto do kojeg radio signal ne dopire i čijim dnom normalno prolazi cesta. Nema baš mjesta za parking pa sam stao na divljaka uz cestu. Ionako promet je bio vrlo rijedak, praktički nepostojeći, a ni nema se tamo što za raditi dulje vrijeme. Više sam vremena potrošio brljajući po mapi s obzirom da sam u početku malčice zalutao u sasvim krivo selo. Dobra strana tog zalutavanja je da sam do kanjona došao uskim sporednim brdskim cesticama kroz plantaže naranči. Voća toliko da ti pozli od voća, uzeo sam jednu naranču koja je viseći preko ograde molila da ju uberem. Na kraju je ta naranča s nama došla doma u Hrvatsku jer nikako nismo nalazili vremena ju dokrajčiti.

Cesta od Therisos kanjona ide ravno u selo Theriso, navodno zanimljivo. U praksi, nema se šta za vidjeti pa sam dalje nastavio voziti uzbrdo. Ovdje, sada već u brdima, kišica je tek tu i tamo lagano sipila. Popeo sam se gore do Zourva i onda dole preko Meskla, malih i također nezanimljivih sela. Ono što je ovdje zanimljivo je krajolik, isključivo krajolik. Ne bi čovjek rekao da se nalazi blizu toplih pješčanih plaža istočnog Mediterana. Rub ceste je prepun kamenja, šta god padne s kamenih padina ništa se ne odnosi. Nekako se to kamenje othrva uz kraj i tamo ostane. Kostur istrunule ovce koji krasi rub jednog zavoja u visinama je još jedan dobar dokaz da ovdje nitko ne održava ceste. Biti će da su ničije.

Nešto malo niže ispod planina opet plantaže naranči. Nema ih samo u poljima nego jako puno i po vrtovima i okućnicama. Teške grane jedva čekaju da ih netko olakša, vidio sam i kako neke naranče leže na cesti pored zida. Pored njih tragovi nekih drugih već od ranije palih i istrunulih naranči. Nitko ih ne bere, kao da ne znaju kuda će s njima. Možda je zato ovdje čaša pravog soka od naranče samo 1 euro, dole na obali je to isto bar 3 eura. Ali dole ima turista na bacanje a u ovom ubogom selcu kojim sam brzinski prolazio osim kiše i domaćih nema nikoga. Ovo je neizbježno neka druga Kreta.

Dućan u tom mjestu u kojem sam stao, dobro pristaje uz zaboravljene naranče na cesti. Izašao sam iz auta i stao pred automatska vrata koja se nisu otvarala. Unutra osim prodavačice za kasom nije bilo nikoga. Prvo me nezainteresirano gledala a kada je shvatila da ne znam ući kroz zatvorena vrata, digla se i ručno pomaknula veliko staklo. Ahaaa, automatska vrata su u kvaru pa su sada ručno klizna. Pa ok, nemoj slučajno napisati nešto da ljudi znaju da ne rade, tako da u svakoga možeš buljiti s kase.

Prostor dućana je veliki, police velike i prostrane a artikala tek toliko da popune prvi red police. Stekao sam dojam da ovdje prodaju 5 komada nečega mjesečno i upravo toliko komada imaju na polici. Prazninu iza i oko artikala valjda ne vidi nitko. Bezvoljna prodavačica je zadnjim snagama otipkala račun na kasi i naplatila. Toj su sve lađe potonule. Čast grčkih dućana spasio je veći supermarket niže u Chaniji koji je već izgledao i djelovao onako kako se od supermarketa očekuje.

Ovaj brzinski obilazak planina bio mi je pravo osvježenje u ovom kišnom danu. Dole na obali kiša je i dalje gnjavila. Nije bilo druge nego klince opet spremiti u igraonicu na sat, dva. Ovaj put sam ih odveo sam, sada je bio red na K da odmara od svega. U igraonici otvorili dodatni veliki prostor u podrumu, pa koliko tih prostorija imaju? Kažem ja, raj za djecu. Na odlasku su opet očekivali neki poklon, taman kada sam ih uvjerio da se poklon dobiva samo prvi put i da ne mogu stalno očekivati nekakva darivanja, eto ti vlasnice kako im u ruke gura nove igračkice. Da dolazim još jedanput i ja bi očekivao nešto. Na izlazu mi Niki pruža malog ružičastog nilskog konja:
– Tata drži ovo, to mi ne treba – naravno da mu ne treba roza gumena životinja, bio je malo razočaran ali bar više nije mogao cendrati da ništa nije dobio.

Kiša je prestala tek predvečer, prekasno za bilo šta. Ništa, jedina potencijalna zabava mogla je biti susjeda. I tu ništa, zavjese su bile potpuno zatvorene. Mora da je motorist bio u gostima. Od tri večeri na kraju nisam vidio ništa, nema pravde nigdje… Preostalo je jedino pakirati kofere, a to nije baš zabavno. Ne toliko radi samog čina pakiranja nego radi toga jer nas je podsjećalo da se putovanju rapidno bliži kraj.

_________________________________________________________________________

igraonica, po djetetu – 6 euro
kava u igraonici – 2 euro
sok u igraonici – 3 euro