Danas na repertoaru još jedna plaža, Balos, do koje vodi dosta makadamske ceste i nešto šetnje. Kažu da je najfotografiniranija plaža na Kreti. Dobro, tko preživi pričati će. Nakon opskrbe u prvom marketu naciljali smo zapadni kretanski rog, poluotok iza kojega je ciljana plaža. Put do tamo je kao put bilo gdje po sjevernoj obali otoka, samo u drugom smjeru. Nakon silaska s glavne ceste put dalje vodi kroz maslinik ogromne površine. Masline u njemu su prastare, a široke guste krošnje stvaraju debeli hlad na cijelom terenu. Navikao sam gledati i masline i maslinike, ali ovo je neka sasvim drug razina. Puno ljepša za oko. Zavidim onima koji imaju vremena prošetati među ovim starim stablima.
Pristojan put uskoro prestaje, iza rampe gdje naplaćuju ulaz postoji samo makadam. Lijepa, blago vijugava cesta pristojne širine koja vodi iznad obale. Je, to je u stvari 7,5 km pravog grčkog makadama ali ponekad se za dobre stvari treba malo i žrtvovati. Ma nije nam bio problem, malo zvjeranja u more, malo zaobilaženja lokalnih ovaca i brzo smo to odtruckali. To je bio lakši dio, predstojao je još jedan, zadnji kilometar. Pješke. Lako za nas odrasle, mi to pređemo i valjajući se. Nije problem ni za Tarmu, ta ionako dnevno protrči u raznim smjerovima bar 1000km, ali bio sam uvjeren da će Niki nakon tri koraka po kamenom putu krenuti zapomagati. Očekivati od četverogodišnjaka entuzijastično hodanje po kamenjaru je ipak previše pa sam se već unaprijed pripremio da ću ga većinu puta nositi… nekako.
Prvi dio pješačke staze ne pokazuje ništa posebno. Brdo s lijeva, more s desna, put ispred i iza. Ali, negdje na pola puta počinje zanimljiviji dio programa. Puuuno zanimljiviji. Plaža Balos, predivna plaža Balos. Ne zna čovjek da li je bolje da ode dole juriti po pijesku ili ostati ovdje gore i uživati u pogledu. Posebno mjesto, i dobro da nije zagađeno nekakvim bližim parkingom. Priroda u svom sjaju. Na jednoj padini koja se spušta prema moru rastu stabla direkt iz pijeska. Ako se gledajući s obale zanemari okolina, npr. zumiranjem fotoaparatom, dobije se afrički dojam. Zadnjih stotinjak metara staza je čisti pijesak, mjesto odakle se može komotno hodati bos.
Sunce je izostalo, bilo je oblačno. Ajd dobro, bar se nismo satrali od hodanja po vrućini ali ni klinci se nisu mogli kupati kako smo priželjkivali radi jačeg vjetra na obali. Bez vjetra nema ništa. Staza do obale je u zavjetrini pa je bar taj dio šetnje protekao u miru. Međutim ništa nas nije sprječavalo da prošetamo po beskrajnom žuto ružičastom pijesku. Prvo Tarma i ja a onda K sama. Niki nije htio, pizdio je na vjetar pa je vrijeme provodio u zavjetrini jedne stijene igrajući se. Ako je njemu dobro, i meni je. Odao sam mu priznanje jer je cijeli stjenoviti i stepeničasti kilometar junački odhodao sam. Polako, razgovarajući s mamom, sve je prehodao bez i jedne žalopojke. Svašta, dobro da se nisam kladio u suprotno. I dobro da vidim da i to može.
Plaža se proteže na mali poluotok tvoreći prekrasnu lagunu. Moguće je pregaziti ulaz vode u lagunu i doći s druge strane plaže na stjenoviti poluotok. Za vrijeme našeg posjeta visina vode je bila nešto iznad koljena. Nije mi se dalo ići preko s Tarmom, i s ove strane je bilo dovoljno prostora za šetanje i trčanje. Nešto kasnije sam gledao kako K u daljini uživa lagano šećući pješčanim plićakom… zanimljivo, a da sam nju slušao ne bi se od kuće makli.
Povratak je bio malo teži. Trebalo je pregaziti dobrih 476 stepenica (da, brojao sam ih) pa onda još nešto kamenite staze. Niki je napokon kolabirao i tražio prijevoz. Pa da, bilo je i vrijeme da ga malo nosim, već sam se zabrinuo da nije normalan već kada toliko hoda bez kukanja. Tarma se očekivano tada pobunila da nju nitko ne nosi. Zaboravlja da se i nju teglilo kada je bila manja, normalno da to sada više nije potrebno. Nikija sam nosio samo na većim usponima, nekako smo se dogovorili da ne crknemo ni jedan ni drugi. Vidio sam da ljudi sasvim uredno djecu vode ovdje, čak i puno manju. Teško je odoljeti Balosu, nemoguće. Nema prave alternative toj plaži, ili ćeš vidjeti Balos ili nećeš. Nema ”nešto slično”.
40 minuta nakon početka povratka, evo nas natrag kod auta. S parkinga je otišlo dvoje odraslih i dvoje djece, na parking se vratilo četvero djece. Upravo tako je na nas djelovala ta šetnja, unatoč umoru i vjetru. Najgore što je netko nekada izmislio je da svemu dođe kraj tako da je i taj izlet završio. Kilometarsko truckanje natrag nije bilo problem, nakon ovakvog dana mogao bi tako i do Chanie. Bah… ma ne bi, pretjerujem, ipak.
Da ne bude sve tako savršeno pobrinuo se punjač GPS-a. Krepao je osigurač kojeg sam za divno čudo našao odmah, u prvom dućanu. I još ga dobio besplatno, čovjek ga nije htio ni naplatiti. GPS mi ovdje na otvorenoj cesti ni ne treba, ako se ne skreće s puta nema se ni gdje izgubiti. Ali zato je dobra pomoć kod ulaska u grad.
Ostatak dana bio je repriza prethodnog. Ručak u istom restoranu, isti stol, isti desert za džaba. K je imala ideju da probamo neki drugi restoran, složila se s mojom varijantom – da u istom restoranu probamo drugu hranu. Zašto mijenjati konja koji dobiva? Osoblje nas je već raspoznavalo, nije da je u ovom razdoblju previše ljudi. Dva, tri stola bi bila puna kad god smo bili tamo. Opet smo pretjerali sa narudžbom osiguravši si večeru. Teško je odoljeti svoj toj divoti s menua.
Zanimljivost ovog restorana je da mu budućnost ovisi o spretnosti vozača autobusa. Dio gdje smo voljeli sjediti se nalazi baš uz malo križanje po kojem motaju vozači buseva. To sve ide vrlo polako s obzirom na prostor, ali rub velikih vozila ponekad prolazi jako blizu rubu krova terase. Ne bi se čudio da ga jednom netko zakači.
Da bi repriza bila što vjernija, poslije ručka je uslijedila jurnjava po istoj plaži. S razlikom da smo ovaj put imali rezervnu odjeću za klince, pa neka padaju u vodu koliko god treba. Došli smo pameti. Nakon plaže i kraćeg odmora u apartmanu, mogli smo se vratiti natrag u Chaniu kako bi pogledali i drugi dio centra. Onaj gdje je svjetionik nasuprot starom venecijanskom brodogradilištu. Nije neki pothvat doći pješke, s dječjim kolicima je već pilana nakon nekog vremena. Tlo postaje grbavo pa sada ti guraj. Ostavio sam ih negdje na pola podužeg lukobrana, bilo bi čudo da netko to ide krasti.
Svjetionik je zanimljiv onoliko koliko svjetionik to može biti. Dakle, dođeš, pogledaš, poskidaš djecu sa zidova da ne polome vratove, okineš koju fotku, povučeš djecu sa ruba lukobrana da ne popadaju u more, i odeš natrag. U potragu za sladoledom.
S obzirom na nebrojene ugostiteljske objekte nitko normalan se ne bi zapitao imali i ovdje neka slastičarnica. Nismo ni mi pa smo fino optimistički krenuli u jednu, prvu koju nađemo. I onda hodamo i hodamo, prevrćemo ulicu za ulicom a od slastičarnice ništa. Za popizdit, u jednom super turističkom gradu ne možemo naći običan sladoled vulgaris!? Postoji li to ovdje uopće? Da li im lokalni zakoni dozvoljavaju sladolede u Chaniji? Religija? Da li je prehladno za sladolede po nekom njihovom kodeksu? Da li je moralno lizati sladoled? Da li su slastičari prognani? Gdje se može ovdje naći ikakav sladoled kako bi nam klinci prestali piti krv? Gdje, jer im ga obećavamo od trenutka kad smo prešli prag našeg apartmana? Upomoć!
Našli smo jednu majušnu sladoledarnicu nedaleko obale u centru. Frižider koji gleda na ulicu i dvije stolice pored njega, isto na ulici. Jest da je kugla dobrih 2,30 eura ali bili smo spašeni. Bio bi u tom trenutku dao i bubreg za to, samo da ne čujem više dječje vapaje za sladoledom. Mora da smo potrefili beskonačan niz ulica i dijelova obale gdje sladoled ne postoji ni u kakvom obliku. Ako je već cijena kugle bila skoro pa skandinavska, barem je okus bio fantastičan, jak. Ono kad ne žališ novce pa koliko skupo to bilo. Tek sada, nakon što smo obavili i to, mogli smo krenuti natrag, u naš lijepi apartman sa staklenim kupaonskim vratima koja svaki prdac propuštaju bez problema.
Jednom u apartmanu provjerio sam sobu s druge strane ulice. I večeras staklena stijena širom otvorena. Ženska si je krenula raditi selfije i očito ih objavljivati. Ok, to je dosadno, idemo dalje koka. Ako se već sređuje, prije ili kasnije i odjeća mora doći da red a mene nije baš volja stalno provjeravati. Nešto kasnije sam opet provjerio situaciju, soba prazna, ništa se ne događa. Još kasnije, koka skockana za večernji izlazak. Evo ti ga na, kud prije? Propustio sam predstavu. K je samo odmahivala rukom, ma ne kuži ona to. Nije prošlo dugo a uličnu noćnu tišinu razbio je zvuk motora.
Bip, bip – vozač je nekoga pozvao trubljenjem. Najzgodnija susjeda koju sam ikada imao krenula je u noć. Povratak nisam dočekao, to bi već bilo za se zamisliti.
_________________________________________________________________________
Balos, ulaz za auto – 2 euro
ručak u taverni Akrogiali, 4 osobe – 51 euro
kugla odličnog sladoleda, Chania – 2,30 euro