Dan je započeo radničkim ustajanjem ravno u 6. Nije bilo alternative, avion ne čeka. Spakirali još onih nekoliko sitnica, ostavili ključeve, pobacali stvari i sebe u auto i, krenuli. Nedjeljno jutro. Nigdje nikoga, ni pasa. Ulice prazne, praktički puste. Baš kao i sve benzinske na koje sam nailazio. Trebao sam samo malo nadopuniti rezervoar da se kazaljka digne iznad zadnje crtice. Iz lijenosti to nisam napravio dan ranije zaboravljajući da ću nedjeljom ujutro teško naći gdje točiti. Još me malo brinulo da smo nekako na knap s vremenom pa sam bio dosta nemiran. Jedina benzinska koja je bila otvorena je ona na samom aerodromu. Nadolijevao sam ciganski, prvo 5 eura pa onda nakon pogleda na kazaljku još 2. Kada sam preuzeo auto kazaljka je odmah počela padati što znači da nije bio do vrha pun. E pa jebo me patak ako ću im ga vratiti do vrha. Nisam.
Kamarilu skupa sa torbama sam ostavio pred vratima aerodroma i vratio se natrag ostaviti auto. Ipak je to osjetno jednostavnije, i meni i njima. Isti čovjek koji mi je auto predao sada ga je uzimao natrag. Pregledavao je da li ima novih oštećenja, više onako rutinski jer pored svih ogrebotina i udubina trebao bi biti robot da uoči neku novu. Dok je popunjavao nekakve papire malo smo popričali, pitao je kako su se klinci proveli. Taman sam mu počeo pričati kako su izdržali i šetnju do Balosa kad:
– Bio si na Balosu? S ovim autom? Joooooj, nemoj mi pričati da si s autom išao na Balos, to je zabranjeno radi makadamske ceste – odmah me podsjetio na jedno od osnovnih pravila rent a carova… ne prilazi makadamu.
– Ma ne brini, vozio sam vrlo polako, pazio sam ga više nego svojega – odmah sam promijenio priču. Stvarno treba paziti kada se auto vraća, tj. treba držati jezik za zubima. Ovaj tip je bio skroz u redu, ali da sam naletio na nekog seronju mogao mi je raditi probleme. Iako, da je seronja ne bi se ni upuštao u razgovor s njime.
Dan je bio predivan, šteta šta ona kiša nije mogla pričekati još bar 12-ak sati. S aerodroma se snijegom prekrivene planine odlično vide. To je bio predzadnji pogled na otoku koji je vrijedan spomena. Zadnji je bio pogled na poluotok s Balosom iz aviona kako smo se udaljavali u pravcu Trevisa.
Pulu opet nisam vidio s visine, i ovaj put je pilot odabrao za mene krivi pravac a osim toga dole su bili dosadni oblaci. Pljuc i po drugi put. Baš mi je bilo krivo. Slijetanje u Treviso je bilo nekako čudno stepenasto. Nije bilo turbulencija ali kao da smo išli po pravcu pa bi naglo izgubili nešto visine, i tako nekoliko puta. Moglo je biti i ugodnije. Inače povratak je tekao skroz po planu. Avion na vrijeme, auto nas je čekao na izlazu s parkinga… još da nismo morali čekati 20-ak minuta na granici u duhu nekih prošlih vremena, bilo bi bolje. Nema veze, iza nas je ostao predivan tjedan prepun lijepih uspomena.
Kod kuće je poslije bila sljedeća situacija: Niki se počeo igrati aerodroma i otkrio je da ima avion među igračkama, Tarma sada želi biti pilot kada odraste a K… eh, ona je već počela davati prijedloge za sljedeći put. Ne znam, ali imao sam jak dojam da koliko god je meni bilo dobro da je njima bilo još bolje. Baš me zanima da li ću i sljedeći put na pitanje gdje ćemo, dobiti odgovor ”nigdje”.
_________________________________________________________________________