Tečaj u vrijeme putovanja:
1 euro = 7,41 Kn
Moram priznati jednu strašnu činjenicu: Grčka me kao destinacija nikada nije baš previše zanimala. Teško mi je objasniti zašto, možda zato jer je skoro u susjedstvu, možda zato jer nije ”dovoljno” egzotična… ali mislim da je istini najbliže to što se toliko priča o Grčkoj da sam ju oduvijek promatrao kao jednu ogromnu plažu prepunu suncem spaljenih turista. Ako ću prevoditi onu englesku uzrečicu, nije baš moja šalica čaja. Kako svatko normalan ima dva ramena na kojemu sjede dva mala čovječuljka (jedan crveni s vilama i drugi u bijeloj haljini sa sjajnim frizbijem iznad glave) pa mu oni sugeriraju da nešto napravi ili ne napravi, tako i mi putnici imamo dodatna dva čovječuljka od kojih jedan govori u prilog nekom odredištu a drugi kontra njega. Ovaj put je čovječuljak koji je navijao za Grčku pobijedio, imao je dobar argument: odi napokon pa vidi da li ti se sviđa ili ne. Sto mu gromova, poslušao sam ga.
Nisam išao sam, vukao sam sa sobom obitelj: žena i dvoje djece – Tarma i Niki (izmišljena imena). Bio bi ja i ranije organizirao nešto avionsko ali kako je K uvijek bila jako skeptična što se tiče spoja avion i djeca, držali smo se auta a avione sam koristio za svoje solo izlete. Sve dok ju jednoga dana nisam uspio nagovoriti.
– Biraj, Španjolska ili Grčka?
– Nigdje – rekla je mrtva ‘ladna u pokušaju rušenja mojih snova – gdje ćemo sa tom djecom po aerodromima, hrpom stvari, bla bla bla… – odmah je po ženskom receptu našla bar 70 raznih problema zbog kojih ne bi trebali prići aerodromu a kamoli ići avionom.
– Da, da… ok… – mrmljavo sam komentirao i…. kupio karte za Kretu. Pa da te sada vidim kako nećeš ići. Politika svršenog čina je ponekad jedini put prema naprijed.
– Ma… nisi ih valjda stvarno kupio? – upitala je u nevjerici nakon moje pobjedonosne objave.
– Jesam – sada sam ja bio mrtav ‘ladan a na nju je bio red da razmišlja šta će. Nije da je imala nekog izbora. Znam ja nju, pruža otpor prije puta a onda se uvijek zabavi više i od mene. Jedino joj dajem za pravo što se tiče puta u Bratislavu i Beč, tu nas je Niki totalno udavio zanovijetanjima.
Odlučili smo da ćemo ići samo sa tri komada kabinske prtljage. Odjeća je lagana a kako smo koristili putne vakuum vrećice, sva ta odjeća se lijepo sprešala i ostavila nam dovoljno slobodnog prostora za ostale stvari potrebne za putovanje. Tu ne spadaju Tarmina lopta i kolut koje je namjeravala uzeti sa sobom. Nismo čak ni težinu prtljage prekoračili. Osim toga vukli smo jedna dječja kolica jer Niki ima 4 godine i taj garant neće hodati više od 100m bez da nam zabije slamčicu u vratnu žilu i cucla krv. Dobra stvar je što Ryanair dozvoljava besplatan prijevoz dva komada dječje opreme po djetetu. Booster sjedalo za auto stao je u manji ruksak, ne znam kako ali je stao.
Zadnja dva dana prije polaska bio sam pod dobrim stresom. Sto briga po glavi: da se netko ne razboli u zadnji trenutak, da na vrijeme stignemo na 300km udaljen aerodrom u Trevisu, da ne naletimo na one besmislene gužve na granici (koje su zadnjih tjedana bile pravilo), kako će se djeca ponašati na aerodromu nakon 3 sata duge vožnje, da li će biti problema kod preuzimanja rent-a-cara… ali najveća briga mi je bila kako će klinci doživjeti polijetanje i let avionom. Meni je to jedna sasvim normalna radnja ali znam kako izgleda prvi put. Niki je dijete koje će svom snagom tresnuti o pod u Superman pozi, dignuti se i neće suzu pustiti… ali na veliku buku će zato skroz ispaliti. Pa ga ajd’ ti sada vodi pored glasno zujećeg avionskog motora. Iako sam im za put rekao tek dva tjedna prije polaska, na avion i aerodrom sam ih vrlo lagano pripremao još od ranije uz pomoć youtube videa i dana otvorenih vrata na pulskom aerodromu koji nam je legao kao budali šamar. Kada smo krenuli bar su okvirno znali šta ih čeka. Ali sve je to bila još uvijek samo teorija.
Parking U Trevisu sam rezervirao tri mjeseca prije polaska. Mogao sam i kasnije ali ovako sam bio siguran. Radi se o Union parkingu. Dođeš, ostaviš auto s ključevima i odeš po natkrivenoj stazi do 150m udaljenog terminala. Mrak. Lakše od toga ne može. Ljudi plaćaju skuplje za službeni aerodromski parking i hodaju dulje. Kad sam na povratku pogledao DVR car kameru koju imam u autu, vidio sam da auto odvezu do susjedne zgrade, liftom ga dignu do krova i spuste ga dole tek dan prije povratka vlasnika. Organizacija na visokom nivou. I to u Italiji. Istina, kod parkiranja vozila nasuprot vozilu idu laaaagano naprijed dok se vozila ne dodirnu branicima (bez oštećenja). Heh, gore na krovu ih nitko ne vidi… osim kamere.
Treviso je jedini aerodrom u široj regiji s kojeg nikada nisam letio, i prvi s kojeg moji klinci lete. Zanimljiva koincidencija. Malen je to terminal i vrlo jednostavan. Kolica sam predao odmah na baggage drop šalteru tako da ih ne vučemo nepotrebno do aviona a prije kontrole prtljage sam prijavio dva kufera da ih stave u donji bunker aviona. Vući dva kufera bez veze u kabinu pored dvoje djece mi baš ne treba. U kabinu sam uzimao samo onaj s laptopom, prvi puta da sam i to čudo uzimao sa sobom. Tarma se iz nekog razloga bojala kontrole. Svojim dječjim očima je to gledala vrlo sumnjičavo, bojala se malecka da nam ne zabrane ukrcaj iz nekog razloga. Uzalud naša uvjeravanja i opuštenost, ona je i dalje sumnjala. Nisam imao vremena pratiti njene reakcije, bio sam zauzet ubrzanim slaganjem prtljage na traku od skenera. Sjećam se samo da je bila vrlo tiha i pažljivo pratila šta joj se govori. Bila je od velike pomoći s manjim bratom, svaka joj čast, ranije sam joj napomenuo da je kontrola važan dio putovanja s avionom i da nam mora pomoći. Pazila je tada na njega kao pas ovčar na stado ovaca.
Čekaonica pred izlazom na pistu izgleda poput uredne i čiste garaže. Visoki, prazni i dosadno ofarbani zidovi. Stolice među njima. Mjesto koje je toliko dosadno da ti se ne bi dalo ni zaspati na njemu pa da si ne znam kako umoran. Vrijeme je prolazilo, ljudi se polako skupljali, K se igrala na mobitelu i već slala doma naše prve slike a djeca… djeca su se zabavljala pokretnim stepenicama. Blago meni samo kada su ovako dobro raspoloženi. Razlog viška da poslovično namjerno među zadnjima uđemo u avion.
Let je krenuo na vrijeme. Dok smo rulali do piste klinci su se vozili kao u autobusu. Malo sam se bojao kako će reagirati kad mašina zaurla i kada se stvarno pokrene. Tarma me ubijala pitanjima o sličicama ispred svakog sjedala, postupci u slučaju prisilnog slijetanja, dima itd. Kako da djetetu objasnim šta je to točno na početku njenog prvog leta? Odgovorio sam joj kao i uvijek na sva pitanja ali sve sam to upakirao u neku blagu priču o mogućim događajima koji se uvijek tiču nekog drugog. Trebao sam dosta taktizirati i razmišljati jer je ova pažljivo upijala svaku moju riječ. Još su me doma djeca pitala kako to da avion ne padne. Mali Niki bi se zadovoljio jednostavnim odgovorom ”jer ima krila”, Tarma je već očekivala nešto opširnija objašnjenja.
Žao mi je da nisam snimao njihovu reakciju kad su motori zaurlali i kada se uslijed zaletavanja sve počelo lagano tresti. Oboje su sjedili pored prozora. Tarmu je prevladao mix ushićenja i straha. Najradije bi se negdje bila sakrila i vikala od oduševljenja. Fascinantna reakcija. Niki je sjedio pored mame iza nas. E on se već nakon nekoliko ”ajde avione poleti” povika, uozbiljio i stisnuo. Muški je to podnio, mama ga je držala za ruke pa se ipak osjećao sigurnije. Jednom kada smo se odvojili od tla svu pažnju su posvetili gledajući sve manje i manje kuće na tlu. Niti pola sata kasnije, kada smo dosegli potrebnu visinu i pravac, počeli su rikavati od dosade. A pred nama još dva sata… Niki si je stalno davio mater koja nikako da ubije oko, tko joj je kriv kada se ne naspava pred put nego tumara stanom radeći tko zna šta. I onda poslije kuka. Tarma se na sreću zabavila crtanjem i lutkama. Heh, znao sam ja dobro kako nam posložiti raspored sjedenja.
Nadao sam se da ću vidjeti Pulu iz visina, međutim uspio sam vidjeti jedino aerodrom za razliku od ekipe koja je sjedila s desne strane. Sve ovisi koji će pravac pilot uzeti, ovaj put mi nije išao na ruku. Kao ni oblaci koji su prekrili većinu naše obale. Pljuc.
Tek sada, visoko iznad oblaka leteći na rub Europe, napokon sam bio smiren. Razlozi za brigu su napokon bili iza mene. Nervoza je magično prešla u veselje. Što je najvažnije, ovaj put su i djeca sa mnom u avionu. Zadnjih godina od kako sam otac, uvijek, ali uvijek sam leteći vamo i tamo žalio šta oni ne mogu biti sa mnom. Često sam ih zamišljao kako sjede pored mene, kako se čude svemu kao što su se upravo sada čudili i kako gnjave kao šta su sada gnjavili. Da se skupa veselimo polijetanjima i da skupa gledamo tlo i oblake duboko ispod nas. Čak sam više puta razmišljao da uzmemo neku povratnu akcijsku kartu za bilo kamo i da se drugi ili treći dan vratimo doma… samo da ih uvučem u avion. Ako je normalno da zagriženi navijač nekog kluba jedva čeka da si dijete odvede na utakmicu i da ga još kao bebu upisuje u klub i kupuje mu dres, onda je i meni normalno da ja kao ljubitelj avionskih putovanja jedva čekam djecu si odvesti na jedno takvo. Mislim da to nitko u mojoj okolici ne razumije. Niti ne mora, sada sam ih napokon imao sa sobom na ovom prvom zajedničkom letu FR7776. Let koji je bio savršeno ugodan, baš kako treba da ga ne pamte ni po čemu lošem. Obavezna oprema su bile žvakaće, pogotovo kod spuštanja kako ih ne bi boljele uši uslijed neminovne promjene tlaka. Skakutavo slijetanje nije nikoga uznemirilo, nisu imali pojma da slijetanje može biti osjetno mekše.
Grčka nas je dočekala osunčana, sa tek nekoliko dekorativnih oblaka. Snijegom prekrivene planine, obale, more, gradovi i brodovi… sve je bilo savršeno vidljivo. Aerodrom Chania bio je praktički pust. Dok smo pobrali prtljagu, dok su djeca posjetila wc – izašli smo zadnji iz tada već potpuno puste zgrade. Predsezona je, ništa čudno. Auto sam rentao preko Ryanair car hire servisa koji se ovaj put pokazao kao uvjerljivo najjeftinija opcija. Firma koja nam iznajmljuje auto je Green Motion, svjetski brend ali ipak meni manje poznat od ovih starijih. Svejedno, jedino mi je bilo bitno da ne uzimam od lokalnih koji često imaju tendenciju pronalaženja ”novih” oštećenja na vozilu prilikom povratka i naplaćivanja istih.
Ured Green Motiona je izvan aerodroma nekih 150m. Nije to neka udaljenost, jedino im zamjeram šta nigdje nema jasnih znakova u kojem smjeru treba ići. Osim toga, do njihovog parkinga i ureda (prijenosni kontejner) ne postoji cijelim putem pločnik pa je potrebno sa klincima, kolicima i torbama djelomično sići na kolnik. Lako sada kada je sve pusto ali usred sezone vjerujem da je malo nezgodno.
Dočekala su nas dva opuštena djelatnika… i dvije rezervacije!? Koji će mi kiki dvije rezervacije? Svojedobno sam rezervirao preko istog servisa jedan auto (klasa Audi A3 ili slično) da bi ga nakon nekoliko dana promijenio na jeftiniji (klasa Hyundai i30 ili slično). Sistem je zajebao stvar i zadržao obje rezervacije iako sam ja bio platio samo jednu. No, nema problema ovdje, sve se lako riješi. Rješavanje papirologije je potrajalo nekih 10-ak minuta koji su se K koja je čekala na parkingu činili kao vječnost. Djeca su bila sretna, to sam znao, ali mi je njeno raspoloženje još uvijek bilo tajnovito.
– Koji ćemo auto dobiti? – pitao je Niki koji se cijelo vrijeme smucao oko mene.
– Ne znam – odgovorio sam.
– Koji ćemo auto dobiti? – minut kasnije me pita Tarma koja se pridružila. Dobila je isti odgovor.
– Koji ćemo auto dobiti? – nestrpljiv je i dalje bio Niki samo dvije minute kasnije.
– Neee znaaam – odgovorio sam sada već pomalo napilano.
– Koji ćemo auto dobiti? – odjednom sam čuo K s parkinga kako pita. Fuck, što su dosadni, zakolutao sam očima i napokon pitao čovjeka iz rent a cara:
– Koji ćemo auto dobiti?
– Opel Astru – odgovorio je ne mičući pogled s monitora.
– Opel Astru smo dobili – proslijedio sam odgovor nestrpljivoj familiji u maniri prenošenja informacija na podmornicama kako se vidi u ratnim filmovima. Sada su napokon bili mirni.
Ta je Astra sa svojih 83275 km bila apsolutno tehnički ispravna, bez zamjerki. Ali čudo jedno koliko je bila tuknuta sa svih strana. Falio je poklopac prednje felge, čak su i čepovi za rupe krovnih nosača bili izgubljeni. Zadnja polica teško ranjena. Gumene brtve na vratima su bile u totalnom raspadu, odavno su bile umrle. No, realno ne možeš očekivati za 17 eura na dan novi auto. Nije bio ni potreban, imali smo sve šta nam je trebalo. Još samo da se dočepamo Rethymna gdje smo imali rezerviran smještaj prve četiri noći. Familiji je bilo lako, oni su svi od umora pozaspali a ja sam kao i obično onaj koji ih je trebao dovesti na konačni cilj. Prije nego je pobjegla u carstvo snova K je primijetila opću zapuštenost predjela od aerodroma prema gradu. I bila je u pravu. Travurina uz cestu po svuda. Ne znam da li čekaju početak sezone da sve to srede ali meni je izgledalo da se ovdje nikada ništa ne kosi. Bilje samo raste i raste.
Sjevernom stranom otoka prolazi dvotračna glavna prometnica koja povezuje sva tri veća grada. Tek na nekoliko mjesta na kratko prelazi u četiri regularne trake što ne sprečava ljude da i te dvije uobičajene trake koriste isto kao da su četiri. Cesta ima zaustavne trake, najčudnije koje sam do tada vidio. Negdje je zaustavna traka šira od same vozne trake, negdje širina pada na tek jedan metar. Uglavnom je normalne širine ali ima i takvih ekscesa. Osnovno pravilo je: kada brže vozilo naiđe iza tebe, makni se u desno prema ili na zaustavnu traku i pusti ga da prođe. Također ako ti brže voziš očekuj da se sporiji vozač ispred tebe uredno pomakne u desno kako bi tebi omogućio pretjecanje bez da pređeš preko dvije duple linije po sredini. I stvar funkcionira bez greške ako su za volanom lokalci i malo budniji stranci. Tu i tamo se nađu rijetki stranci u rent a caru koji ne kuže sistem pa se ne miču nikamo i uredno voze po ograničenju. Srećom, vrlo su rijetki. Na toj glavnoj prometnici postavljeni su radari i znakovi koji upozoravaju da su tamo radari. Opet, dio ljudi mirne duše prolazi pored njih brzinom većom od dozvoljene. Ja sam se ponašao svakako: poštivao sam ih i nisam ih poštivao. Bar taj prvi dan.
Rethymno se nalazi na nekih sat vremena vožnje od Chanie. Ča je to za nas mladiće? Hotel sa rezerviranim apartmanom na samoj obali. Hotel, cesta, pijesak, more. Besplatnog parkinga na ulici koliko god želiš, van sezone smo i to se vidi na svakom koraku. Na recepciji nas je dočekala kartica za vrata i poruka. Uskrs je i ljudi ne rade, znali smo to. Dan prije dolaska su nas o tome uredno obavijestili i na naše čuđenje ponudili da nam u dućanu kupe sve šta nam treba s obzirom da za praznike dućani ne rade, i da to možemo platiti po dolasku. I stvarno, šta god smo naručili sve nas je dočekalo u frižideru. Profesionalnost na nivou. Iako, vidjeli smo kasnije otvoren jedan dućan nedaleko hotela.
Pogled s balkona je fantastičan. More ispred, cesta i duga obala na desno a pogled na kilometar udaljen stari grad na lijevo. Svi sretni i veseli, unatoč umoru. Zamjerki nije bilo osim nedostatka deterdženta i spužvice za suđe… koje sam na kraju prao, hm, šamponom i prstima. Tanjuri su imali divan miris nakon toga.
Kako bi nešto pošteno i toplo pojeli na brzinu, otišao sam do obližnje pizzerije. Iz nekog razloga nisu spremali ništa osim pizze iako u ponudi imaju i normalna jela. Možda im je kuhar isto koristio praznik? Nisu primali ni kartice… možda im je blagajnik, ako takav postoji, isto na odmoru? Pizze je napravio i spremio u kutije, konobar. Pred nama. Uz osmijeh, strpljenje i zaraznu ležernost. Prije dolaska stekao sam drugačiji dojam o ovdašnjim ljudima kada sam nazvao Green Motion kako bi provjerio da li je sve u redu s rezervacijom auta.
– Koja stanica – upitao me pristojan usporeni ženski glas. Nisam baš bio siguran šta me pita. Možda let jer se i po tome ravnaju?
– Hmmm… Treviso…
– Ne, ne, koja stanica – opet će glas. Aha, pa da, pita me preko koga sam rezervirao.
– Aha, Ryanair car…
– Ne, neee…. gospodine – sada već dobrano napilani glas nastavi razvlačiti kao da razgovara sa maloumnikom – kojaaa staaanica?? Chaaaania, Reeethymno, Heeeerakliooon?? – aaaaa, sada sam tek shvatio, pita me u kojoj poslovnici. Nije mi ni palo na pamet da to pita jer sam bio uvjeren da sam nazvao upravo ured na aerodromu kako je bilo i napisano uz telefonski broj. Završio sam razgovor smijući se. Očekivao sam da je to standardni obrazac ponašanja a kad ono, ovdje se barem prvi dan susrećemo sa nečim sasvim drugačijim.
Ovi te pitaju šta da ti kupe u dućanu, drugi ti sa smiješkom daju auto i ne dižu galamu oko greške sistema, čovjek u pizzeriji uopće ne haje za moju neodlučnost oko narudžbe… šta ne valja s tim ljudima, zašto nitko nije nadrkan oko nečega?
Taj prvi dan nismo se micali dalje od plaže ispred hotela. Krenuli smo u šetnju koja je vrlo brzo završila. Trajala je sve do trenutka kad su djeca otkrila pješčanu plažu. A ni sveprisutni vjetar nije pogodovao želji za nastavkom šetnje. Dakle, prešli smo cestu i stali. I bi nam dobro jer smo bili strgani od puta. Digli smo se u 5 i nešto i sada, 12 sati poslije, bili smo raspoloženi samo za statične aktivnosti. Tipa kukuruzarenje, stojiš na mjestu i lagano se klatiš. Ležanje na ležaljci usred puste obale došlo je kao melem. Hotel inače ima i jedan manji bazen stisnut u stražnjem dvorištu. Otkrili ga prvi dan, proveli nekih pola sata glumeći opuštanje vrišteći na djecu kako se ne bi sunovratili u vodu… i otišli. Narednih nekoliko dana srećom nismo imali vremena za njega.
Ono što sam u ovom apartmanu najviše volio bio je šum mora. Moje mjesto za spavanje bio je jedan od dva kauča. Savršeno, zaspati navečer slušajući valove. S obzirom da je Tarmu koja je htjela spavati pored mene na drugom kauču mučio stomak, tu večer je zaspati bilo dosta teže. Ali mora se reći, umirujući zvuk mora umirivao je i nas.
_________________________________________________________________________
avio karta Treviso-Chania, Ryanair (preko rumbo.pt) – 4 x 88,60 euro
rent-a-car, Green Motion (preko Ryanair.com), Opel Astra – 17,30 euro/dan
rent-a-car, dodatno osiguranje iCarhireinsurance.com – 3,20 euro/dan
autocesta Trst-Treviso – 8,20 euro
parking Union tours, Treviso, 7 dana – 36 euro
pizza u Rethymno – 7,40 euro
mlijeko 1l, lokalni dućan u Rethymno – 1,45 euro
juice 1l, lokalni dućan u Rethymno – 1,35 euro
kamilica, paket, lokalni dućan u Rethymno – 1 euro