Rethymno, 17.04.2017.

Ovo je obiteljski godišnji i sve mora biti usporeno. Usporenost je obaveza, tko ubrza korak može doma. Nema ranog ustajanja kako bi što više vidjeli. Dignemo se kad se dignemo, izađemo kada se spremimo. Možemo mi već u 7 biti na nogama ali šta nam to vrijedi kada će dječurlija tim tempom kolabirati do podneva. Nema smisla. Biti će još trenutaka kada ću provoditi 12 sati na cesti guleći puste kilometre.

Dan br. 2 bio je rezerviran za Rethymno. Turistički manji grad na sjevernoj obali za kojeg ne znam da li ima više hotela ili restorana (koji su svi odreda taverne). Nema nebodera ni velikih zgrada. Oblačno i tmurno vrijeme. Pustoš po ulicama na jutro uskršnjeg ponedjeljka. Opet vjetar, a naš Niki ne voli vjetar. Točnije mrzi ga pa čim malo jače zapuše krene sa zanovijetanjem. I nikako mu to izbiti iz glave, vjetar kod njega ima jedan veliki X. Počeo je još kod parkinga gdje su udari bili jači. Lijen potražiti besplatni parking otišao sam na onaj pod naplatom. Besplatni je bio samo kojih sto metara dalje, očekivao sam da se u takvom turističkom mjestu naplaćuje svaki parking imalo bliže starom gradu, nešto kao što se radi u svim turističkim mjestima gdje je glavna zanimacija deranje turista.

Venecijanska luka je malecna a obala joj je načičkana stolovima restorana. Zanimljiv je pogled na nju iz smjera lukobrana i svjetionika: spoj mediteranske i planinske vizure. U prvom planu obalni niz niskih kuća, u pozadini 2500 metara visoke planine potpuno pod snijegom. E to se zove kontrast. Imali su malo hladniju zimu i snijeg je na planini pao nekih sedam puta, vjerojatno će se radi toga i zadržati dosta duže ove godine. Možda čak i ljeto preživi.

Veći trg pored džamije Neratze (koja više nema tu funkciju) djeluje otužno. Veliki prostor usred starog grada, totalno zapušten. Na to pusto jutro kada smo ga praktički imali samo za sebe djelovao je još tužnije. Uske ulice sa zatvorenim trgovinama počele su se buditi tek nešto prije podneva kada su trgovci sporo ali sigurno počeli otvarati vrata svojih malih biznisa. Srećom, slastičarna sa vaflima otvorena je ranije pa su klinci komotno mogli uvaljati pola lica u čokoladu… ne znam kako uspiju svaki put? Mora da to rade namjerno.

Ručak smo obavili potpuno izuvan centra. Negdje sam bio vidio da je Taverna Zisis u istočnom djelu grada mjesto omiljeno i među lokalcima. No, ako smo dan prije pojeli nekakve pizze, dan kasnije u obzir dolazi  isključivo prava grčka kuhinja. Kad smo stigli bilo je malo ljudi, nešto kasnije napunili su se skoro svi stolovi. Tvornica novca, ali s dobrim razlogom. Hrana je odlična i mislim da smo ju platili nešto manje nego što bi doma za istu količinu. Bili su nam na stolu pastisio, pečena hobotnica, dolmades (nešto kao sarme ali sa lišćem vinove loze umjesto kupusa), puževi, predjelo od nekoliko vrsta sira i još štoša. Naravno grčka salata je neizostavna. Navikli na nevelike porcije kod kuće, ovdje smo se raspištoljili. Stol je bio pun tanjura, zdjela i ostalog pribora. Prvo pitanje koje smo si postavili je bilo:
– Tko će sve to pojesti?

Dali smo sve od sebe, ali dio toga smo ipak spremili u danu nam posudu i ponijeli doma. Šteta je takvu klopu baciti. Bolje rečeno zločin. Za usporedbu, svojedobno sam u Francuskoj bio naručio puževe. Dobio sam ih šest komada na posebnoj maloj tacni i sa posebnim malim hvataljkama. Bili su odlični. I ovi ovdje koje sam imao pred sobom su bili odlični… ali bilo ih je preko 40!? Prepun tanjur, mora da su berači opustošili cijeli vinograd kako bi se spremila ova porcija. Nema fine francuske hvataljke da si gladni gost prstiće ne zamaže, ali je tanjur krcat. Pa sada ti planiraj ostatak dana nakon ovakvog debelog ručka.

Nakon kraćeg neophodnog odmora u apartmanu, uslijedio je povratak u grad koji nam je ostao dužan još lijepih vizura. Ovaj puta sam bio pametniji, parkirao sam mukte odmah u podnožju tvrđave s morske strane. Po meni s ove strane je onaj ljepši dio starog grada, dio gdje su uske uličice sa isključivo stambenim kućama ukrašene zelenilom. Lijepe su naravno i ulice sa trgovinama i tavernama, ali one po kojima se djeca igraju i gdje stariji mirno sjede pred kućama, te imaju posebnu draž. Ti zeleni grmuljci, uglavnom rastu u visinu iz malog komadića tla iščeprkanog uz sam spoj kuća i ulice. 10 ili 20 kvadratnih centimetara površine je sasvim dovoljno da drži manje deblo. Tamo gdje ni toliko malo tla nije dostupno, koriste se velike keramičke vaze. Keramičke, niti jednu plastičnu nisam vidio. Odličan recept kako i ovako ugodne kamene ulice učiniti još privlačnijim. Iz povišenih vrtova se ponekad naginje veliko stablo limuna. Stablo. Heh, a moji se doma vesele kao mala djeca kada im onaj njihov ”bonsai” limun izrodi jedan plod.

U međuvremenu se i sunce pojavilo, kao da je pratilo more ljudi koje je napokon kročilo na pločnike Rethymna. Nije to bila neka gužva, taman pravi broj ljudi da stvori jednu ugodnu atmosferu a da se nitko s nikim ne mora naguravati. Osim ako baš ne želi… iz nekog razloga.

Ima ovdje jako finih restorana što se tiče ambijenta. Jednog se posebno sjećam, stolovi se nalaze u starom dvorištu na raznim razinama i sve okruženo zelenilom. Mrak. Mrak su bile i cijene istaknute na ulazu od kojim mi se lagano zamantalo pred očima. Sva sreća da smo bili siti.

Tvrđava je na opće razočarenje zatvorena u vrijeme praznika. A stranci svi redom dolaze gore pred ulaz kako bi poljubili vrata i sišli natrag. Pa tako i mi. Biti će za neki drugi put. Šta nam je drugo preostalo nego nastaviti sa šetnjom. Niki me, vozeći se poput ministra u kolicima, ulovio u žrvanj sa pitanjima.
– Da li se maca boji vjetra i kiše? – upita me. Kakva sada nesretna maca!?
– Mmmm, ne, ne boji se – odgovorim.
– A ima li ona vrata na svojoj kućici? – razvijao je dalje mali ministar svoju priču.
– Hmmmm, ne nema. –  Odgovorio sam nakon kraćeg promišljanja. Naravno da nema, odakle maci kućica? I još sa vratima?
– Ali onda joj idu kiša i vjetar unutra! – konstatira mali uznemireno. A jebat ga sada, i macu i vjetar i vrata od te njene kućice.
– Ok, onda ima vrata.
– Ali onda joj vrata lupaju kad puše! – nije se dao Niki. Taj je za svako rješenje nalazio tri problema. Kao u vicu o ženama.
– Ma ne lupaju daj, maci je sve ok… – odgovorio sam sada sa već laganom glavoboljom u nastajanju. I tako dalje i tako dalje.

Tarma je s druge strane štedjela s pitanjima, ali je zato kao okorjela zaljubljenica u gimnastiku radila zvijezde gdje god je stigla. Na ulici, pred tvrđavom, na obali… ma svugdje gdje su joj bila dostupna bar tri kvadrata. Uopće nije gledala gdje dlanove stavlja. Bacili su joj u hordama gmizali rukama. Dođe ti da ju zavežeš poput šunke, baciš na leđa kao kanibali svoj ručak, i kreneš dalje ne brinući hoće li se dijete zvjezdajući zabiti u nekog prolaznika ili će samo razvaliti neki izlog.

Svaka čast starom gradu, svaka čast malim fontanama i zelenilu, ali djeci je pješčana plaža bila zakon. Koliko god umorni bili, nakon povratka sve do zalaska bili smo na plaži. Tarmi sam dozvolio da si skine i čarape po pijesku. Nije da je baš bilo toplo, ali jebo pijesak ako ne možeš na njega bos. Barem dok mama ne vidi.

_________________________________________________________________________

obilan ručak u taverni Zisis, 4 osobe – 49,90 euro
razglednica – 0,30 euro
pivo 2,5 dcl – 2,5 euro
juice, čaša – 3,50 euro
sladoledni kup, mali – 5,80 euro
vaflaki – 2,20 euro
krofna – 1,30 euro
parking na obali, 3h – 3,20 euro