Uljuljkanima u udobnost apartmana i ležernost prethodnih dana, bilo nam je pomalo tlaka seliti na drugo mjesto. U Chaniu. Novi grad, nove stvari za vidjeti, novi doživljaji kojima se može veseliti. Djeci se nije išlo, ali baš nikako. Kako ih kriviti? Plaža ispod nosa, uvijek ljubazno osoblje, udoban smještaj… Negdje oko 10.00 bili smo spremni za polazak. Raniji check in u sljedeći hotel bio nam je na kraju omogućen ali obavijest je bila poslana mailom nakon što sam se odjavio s WiFi. Nije bilo ni toliko bitno jer sam vidio da nam je jedino prirodno jezero na otoku, jezero Kournas, usput. Pa zašto ne bi vidjeli i to? Djelovalo je zanimljivo. I je zanimljivo.
Potrebno je skrenuti s glavne ceste i za nekoliko kilometara lokalne asfaltirane ceste čije rubove nesmetano žvače vegetacija, stigne se. Ima nekoliko kuća na vrlo kratkoj obali jezera, očekivano restorani i trgovine suvenira. Svi imaju ”besplatni parking” tabelu, nastojeći upravo kod njih namamiti goste. Nije to samo ”dođeš i parkiraš”, iz suvenirnice je iskočila mlada žena, dala mi papirić da je parking stvarno besplatan i otišla. Ne znam zašto. Niti smo šta kod njih kupili niti smo igdje nešto kupili. Birokracija na najnižem nivou. Ali učinkovita.
Nešto niže, na obali, iznajmljivači pedalina su se spremno bacili na nas čim smo se pojavili na obzoru. Ali nije to bio onaj ”davež” pristup, sve lijepo, fino, kulturno. Davili su ali vrlo laganim stiskom, da nas manje boli. Zanimale su nas te pedaline, ali polako, ima vremena. Prvo smo htjeli prošetati po super kratkoj obali i dati komadiće kruha plutajućim guskama. Sve to kako bi se one potukle oko toga i onda još navalile na nas tražeći još tjerajući djecu u paniku. Uspjeli smo, K je sve to uspješno odradila. I tek onda, sa uplakanom djecom i nadrkanim guskama, mogli smo vidjeti šta dalje.
Kako smo kročili na mol odmah se pored nas stvorio visoki bradati iznajmljivač.
– Imam dobro ponudu za vas, 12 eura sat vremena. Ok, ajde, može i 10 eura, s druge strane možete vidjeti i kornjače – ekspresno spusti cijenu bez da mu je itko išta rekao. Da, vidjeti ćemo kornjače. Samo nas čekaju pa da otplešu jedan obalni sirtaki. Samo za nas. Budimo ozbiljni…
– Ok, može! – na moje zaprepaštenje, odvrati mu K nakon brat bratu, 4 sekunde promišljanja.
– Pa…. zašto nisi probala još malo očerupati cijenu kad vidiš da se ovdje cjenka? – procijedio sam zbunjeno. Gdje je nestala ona moja povampirena K koja je svojedobno na Sri Lanki bacala u očaj prodavače svega i svačega besramno tražeći uvijek nižu i nižu cijenu? Je, prošlo je puno vremena i čini se da je njena cjenkaška oštrica otupjela. Šteta. A mogla je kupiti svijet za šaku eura.
Niki naaaaravno neće mali pojas za spašavanje. Navučen mu je na silu a da se nije ni snašao. Tarma je razumnija, zna da nema smisla pružati otpor. Isplovili smo sa pedalinom i ubrzo se našli na sredini jezera. Lijepo je, s južne strane iznad jezera izdiže se veće brdo bez kojega bi ovo bila samo jedna veća lokva vode. Razno raslinje potpuno pokriva obale koje se ni ne vide.
– Ciju, ciju… ciju, ciju… ciju, ciju… – cvilila je nesretna pedalina na svaki pritisak pedale. Dakle, non stop. I da su kornjače htjele otplesati sirtaki, sa ovim cviljenjem bi pobjegle oklopom bez obzira. Među djecom odmah svađa, tko će biti kapetan i tko će kormilariti. Uloga suca ne prestaje nikada. Inače, bilo je to ugodnih sat vremena provedenih vozeći se uz krajeve malog jezera natjeravajući mala plava vretenca. Baš smo lijepo proveli jutro razbijajući put do Chanije u dva dijela.
Oko 13:30 došli smo pred apart hotel na zapadnoj periferiji Chanije. Pola sata prije predviđenog check inna, za slučaj da je apartman spreman. I je, bio je spreman već satima unaprijed. Ljubaznost na nivou, dočekala nas je Virginia koja me je hitro odvela do pravih vrata i predala ključ. U apartmanu smo proveli vremena koliko je potrebno da ostavimo stvari i da koji minut predahnemo. Tako da možemo svježi i gladni prošetati do plaže Nea Chora uz koju ima dosta restorana. Plaža u principu nije daleko i stvarno se može pješke bez problema. S klincima je malčice sporije, ali može se i to. Kada smo došli do plaže vidio sam da se bez problema nađe mjesto za parkiranje što nisam očekivao.
Plaža, sunce, more. Opet. Ovaj put klinci jure bosonogi preko plićaka… sve dok Niki nije pao u vodu i smočio hlače. Opet. Ne može biti slučajno. Argh… vratio sam se u hotel po druge hlače i došao s autom natrag. S njima nije nikad dosadno.
Negdje po sredini je taverna u plavim tonovima. Plave stolice, plavi prozori. Akrogiali. Hrana odlična, cijene normalne. Dobra stvar je što u meniju imaju i sliku jela tako da bez greške čovjek zna šta naručuje. Očima bi bili jeli, trudili smo se nadljudski da ne naručimo previše toga. U tanjurima nije ostalo ništa, dobro da ih nismo oblizali. Nakon svega su nam još dali i besplatni desert, panna cotu i kokosove okrugle kolače. I bez toga bi se vratili jesti ovdje, a ovime su nas definitivno kupili. Poslije ručka uslijedilo je još igre po plaži. Na kraju smo ih skinuli i pustili da rade šta žele. Neka trče po vodi i pijesku, neka se pokrivaju mokrim i suhim pijeskom, neka gaze u more do koljena ili neka se točaju do brade. Sve je ok samo da se ne udave ili polome jer, tko će sada drugo dijete raditi nakon obilnog ručka… budimo razumni. Još jedan od onih veselih dana za koje bi volio da nikada ne prođu. Jedan od onih dana kada imaš osjećaj da problemi ne postoje i da je sve oko tebe ružičasto. Napušen bez trave.
Ovaj novi apartman gdje smo sada živjeli, kako je to tumačio Niki, bio je dosta nov. Ustvari, cijeli hotel je izgledao nov. Lijepo za oko ali neke stvari su skroz nepraktične i nerazumljive. Vrata kupaonice su staklena. Mutno staklo ali opet je staklo. Zvučna izolacija tih vrata je nikakva. Izolacija od smrada nikakva. Baratati s jednim ogromnim komadom stakla bez ikakvog okvira, uhvaćenom sa dva šarnira, nije mi baš bilo drago. Sve sam imao osjećaj da se to vrlo lako razbije, otkrhne ili nekako drugačije sjebe. Vrata između sobe i dnevnog boravka su isto takva. I veći gornji dio pregradnog zida između te dvije prostorije je isto od tog mutnog stakla koje je uhvaćeno na četiri točke. Tu se još između stakla i okvira zidnog otvora može gurnuti prst. Da, lijepo za vidjeti ali opet, zvučna izolacija nula, opasnost od neke štete nemala. Vjerojatno su time htjeli donijeti prirodno svjetlo u dnevni boravak koji nema svojeg prozora, ali po meni je to izvedeno na krivi način. Srećom, klinci nisu divlji pa niti ne diraju ta staklena vrata koja stalno vrište:
– Razbij me! Razbij me!
Predvečer kada smo se spustili do grada već je malo ohladilo. Puhalo je i dalje, nije ni prestalo od kako smo sletjeli prvi dan. Tko bi rekao da su se klinci samo koji sat ranije kupali u moru? Besplatan parking se lako nađe na nekoliko stotina metara od glavne obalne šetnice. Chania je uvećani Rethymno. Sve je vrlo slično, samo malo podebljano. Svjetionik, venecijanska luka, niz taverni, ulice ukrašene malim zelenilom. Ostavljala mi je dojam kao rethymnova starija sestra. Broj taverni, kafića i raznih dućana sa turističkim prčkarijama je nemjerljiv. Mora da je ovdje usred sezone prilično gusto jer svi ovi od nečega moraju živjeti. Sada, za vrijeme proljetnih praznika šetnja gradom je vrlo ugodna. Nema gužve nigdje, ugodna temperatura, nema stresa, nema gnjavaže. Osim čekanja da žena obavi neizbježnu kupovinu raznih sitnica…
Večernji pogled s prozora sobe me razveselio. Kako je apartman na drugom katu, vrlo lijepo se vidjela soba u kojoj je boravila mlada ženska osoba. Širom otvorena staklena vrata i potpuno razmaknute zavjese. Kauč i laptop ispred njega. Ona između toga. Prljavoj mašti nije dugo trebalo da izađe na površinu i u prašinu baci brižnog oca i pažljivog supruga (s čime se netko ne bi baš složio iz nekih čudnih razloga). Prljave misli potpuno su ovladale mojim umom. Dakle, ako je u toj prostoriji žena, i tamo provodi vrijeme, pa prije ili poslije će se presvući. Logika ovog svijeta. Mora skinuti jedne krpice i odjenuti druge, i to više puta ako je imalo prisebna. Pa tko bi normalan zatvorio oči pred golom ženom? Tu i tamo bi ćirnuo kroz navučene zavjese bez da vidim neke promjene. Strpljenje je umijeće a valjda i u meni čuči neki umjetnik… ili bolje rečeno voajer. Ništa, koka i dalje bulji u svoj monitor. Vjerojatno nije znala da ima publiku pa se nije ni trudila. Dobro, nema veze… ima dana a ja ću do tada biti umjetnik.
_________________________________________________________________________
pedalina 1h – 10 euro
ručak u taverni Akrogiali, 4 osobe – 44 euro