Rethymno, Heraklion, Arkadi, 18.04.2017.

Započelo je mirno. Da bi vrlo brzo postalo nemirno. Uzrok, Niki nije htio obući jednu majicu. Nitko nije znao zna zašto, nije ni on. Nije htio i nije htio, kao da mu život ovisi o tome. Rezultiralo je željom da ga odvedem na najviši krov u Rethymnu i pustim ga tamo gore neka urla. Kako u gradu nema visokih ni najviših krovova, to je ostalo samo na ideji.

Akvarijum nedaleko Herakliona je bio cilj tog jutra. Nekih sat vremena vožnje prije koje se mali gnjavator ipak civilizirao. Glavna cesta do akvarija nije nešto posebno zanimljiva. Na nekoliko dijelova se vide komadi obale, po brdima maslinici, ali to je sve. Ništa spektakularno. Akvarijium se nalazi u bivšoj američkoj bazi zatvorenoj 1994. Osim tog akvarija, dinosaur parka i još jedne ustanove, sve je devastirano i pod visokom travom. Mjesto koje su ljudi u većoj mjeri prepustili natrag prirodi. Na parkingu nedaleko ulaza je opet Niki, a tko će drugi, radio cirkus. Nije htio ući. Šta li mu je bilo tog jutra? Prvo ne želi ući a onda se buni kada treba izaći. Tipično. Tako je bilo i ovaj put. Smišljao je noću kako da nas taj dan izludi, nije to bilo slučajno.

Akvarijum (osim dva manja akvarija na kraju) ima samo vrste koje se mogu naći u Sredozemlju. Da ga nisam vidio smatrao bi ga neatraktivnim. Ali, istina je sasvim drugačija. Da, ima uglavnom samo sredozemne vrste ali akvariji su ogromni i imaju stakla sa više strana. To znači da posjetitelj ponekad ima dojam da gleda više akvarija dok u stvari gleda u jedan ali sa različitih strana. Posebno je impresivan onaj sa morskim psima koji lijeno kruže po vodi. Drugi po impresivnosti je znatno manji, ali sa meduzama. Jedan sasvim drugi, usporeni i hipnotizirajući svijet. Treba odati priznanje ekipi koja ga je osmislila bez da u većoj mjeri koristi egzotične vrste.

Na izlasku smo se mimoišli sa većom grupom bučne djece. Bio je to odličan tajming, tko će u toj ludnici išta pogledati? A akvarijum ima i mali restoran kojeg smo iskoristili samo kako bi djeca nešto stavilo pod zub do ručka. Ipak bi radije jeo u pravoj taverni ako mogu birati, a mogao sam.

Heraklion je udaljen nekih 10 minuta vožnje. Kako tu nismo imali namjeru provesti više od nekoliko sati išao sam ravno u parking kuću u centru. Malo me zbunjivalo što do nje vode uske jednosmjerne ulice, ali na kraju bila je tamo. I bez GPS-a ju se lako nađe, odlično je putokazinirana. Na kojem god se križanju u kvartu našao, mogao se vidjeti neki putokaz za Central Parking. Heraklion je već malo ozbiljniji grad i tu mi se nikako nije dalo zajebavati se i gubiti vrijeme na traženje besplatnih parkinga kojih ni nema baš u blizini. Pogotovo šta vremena baš u tom trenutku nije bilo na bacanje. Central Parking ima zanimljiv način rada. Dođeš, ostaviš auto s ključevima na ulazu, netko ti tutne listić u ruke, vozač parkinga uskoči u auto. Nakon toga vidiš kako ti auto nestaje u mračnoj utrobi parking kuće, i možeš otići. Može li brže i bolje? Teško. Ali definitivno nije za ljude koji sa svojim autom spavaju u krevetu i koji ga nikada ne daju nikome čak ni da ga pogleda.

Od parking kuće sve je blizu pa tako i najpoznatija građevina u gradu, venecijanska utvrda na ulazu u staru luku. Daleko ljepše i zanimljivije djeluje u živo nego na slikama. Kako je ovdje šamarao ozbiljan vjetar (izvan zaštite od podužeg zaštitnog zida), Niki the gunđalo je imao šta prigovarati. Kako je ovdje bilo puuuno prostora, Tarma the zvjezdakuša je imala gdje izvoditi svoje egzibicije. Njemu smo na glavu bacili jednu majicu a nju pustili da skače okolo. Na kraju je izgledalo kao da u kolicima vozimo klupko odjeće i da nam se kćer više kreće naopačke nego normalno. Sasvim normalna obitelj.

Ulaz na tvrđavu je bio besplatan. U unutrašnjosti su izložene amfore i opremljene dvorane gdje se mogu pogledati filmovi o povijesti grada. Tu se zadržala K sa Nikijem. Tarma i ja smo otišli gore na otvoreno, gdje je ona i dalje izvodila zvijezde a ja pucao fotoaparatom na sve strane. Gore moraju imati čovjeka sa zviždaljkom radi nekih turista koji pored svih mogućih površina po kojima mogu hodati, obavezno moraju probati sići po jedinim stepenicama koje su zatvorene za upotrebu iz sigurnosnih razloga. Mi smo se vladali uzorno. Ovaj put.

Do taverne Giakoumis popeli smo se pješačkom ulicom 25is Avgoustou. Lijepo vrijeme, puno ljudi i… nesretni poznati dućan ženskih krpica u kojem se K mooorala zagubiti na pola sata. Nikada ih ne promaši. Za to vrijeme sam uspio uloviti mjesto na obližnjoj klupi, umoriti se od sjedenja, posvađati se i pomiriti se sa djecom i još obići i poslikati obližnju crkvu Sv. Titusa.

Traženu tavernu smo našli ubrzo nakon što se K uspjela osloboditi trgovačkih ralja. Nalazi se pored još ponekih taverni u jednoj sjenovitoj uskoj uličici koja veže dvije prometne. Hrana je dobra i ovdje ali ništa posebno. Girosi, malo janjetine, tzatziki i uvijek prisutna grčka salata poslagani su nam na stol. Ovaj put smo bili pametniji i naručili manje toga. Zanimljiv je wc u ovoj taverni, popne se uskim stepenicama na kat, dalje uskim balkonom i kroz uska vrata u uski prostor. Uže od toga, teško.

Sjedeći za stolom gledao sam jednu mladu putnicu koja se među polupraznim stolovima probijala sa otvorenim Lonely Planetom u rukama. Došavši do vlasnika upitala ga je da li je to ta taverna. U njoj sam vidio sebe u nekim ranijim godinama kada sam skoro pa slijepo vjerovao preporukama tog vodiča. Koje mogu i ne moraju biti uvijek dobre. U ovom slučaju nije pogriješila ali nije ni ne znam što posebno dobila. Kao ni ja koji sam do imena te taverne došao drugim putem (istina brzinskim). Iako je hrana pristojna, uvjeren sam da u okolici ima i boljih mjesta za jesti.

Heraklion svakako zaslužuje više od nekoliko sati obilaska i tamo se ima za vidjeti puno više od venecijanske tvrđave. Međutim mi smo u raspoloživom nam vremenu više htjeli vidjeti neko malo seosko mjesto a do ovdje smo ionako došli najviše radi akvarijuma. Central Parking je i dalje radio punom parom. Jedna vozila su dolazila, druga odlazila. Iz mraka je nakon pet minuta čekanja izronila i naša Astra. Trebalo je malo vremena da GPS u uskim ulicama ulovi signal pa sam izlaz iz centra više nabadao nego što sam znao gdje točno moram ići. Bar nam je to bila prilika da se provozamo po nekim malo pustijim zanimljivim ulicama izvan užeg centra.

Htio sam vidjeti jedno lijepo pravo selo. Problem je šta sela starog talijanskog, francuskog ili našeg jadranskog tipa ovdje nema. Drugačija su, ružnjikava i uglavnom nezanimljiva. Tu i tamo nešto po nečemu odskače ali ne bitno. Margaritas je selo za koje sam procijenio da bi moglo biti zanimljivije od ostalih. Njihova specijalnost je keramika i dosta dućana koji ju prodaju. Pa, zašto ne provjeriti o čemu se radi? Po sezoni tokom jutra sve bude preplavljeno strancima. Sada je vjerojatno hladovina tokom cijelog dana. Na putu do tamo stali smo kupiti neke stvari u jednom selu nedaleko Margaritasa. Nasmijana prodavačica u supermarketu je K prvo upitala da li smo se izgubili. Mora da smo bili vrlo rijetke strane ptice tamo u to doba. I stvarno, u Margaritasu smo jedva našli parking a bili smo jedini posjetioci.

Čak i to malo mjesto ima nekoliko crkvica. Točnije, gdje god se čovjek na Kreti okrene vidjeti će neku bogomolju. Toga ne manjka. Uz ceste po svuda će vidjeti male kapelice u obliku crkve. Očito ni pogibija na cestama ne manjka. Pickupova, tj. automobila sa dva sjedala kojima je stražnji dio otvorenog kamionskog oblika isto tako ne manjka. To je pogotovo primjetno u jednom ovakvom malom mjestu gdje je skoro pa svako drugo vozilo pickup. Stari, novi, veliki, mali. Bilo šta, samo da se odostraga može prenijeti 10 ovaca, dvije stare masline ili zvocava žena.

Mjesto je bilo pusto. Osim dva starčića u lokalnoj gostioni i jednog na stolici pred kućom, na ulicama je bilo samo nas četvero. Dječja cika remetila je mir uspavanog sela. Koje li promjene, sveopći mir samo pola sata nakon gradske vreve Herakliona. Bila je to više nego ugodna šetnja kada možeš pustiti djecu da se rastrče ulicom bez straha da će pasti pod nečije kotače ili se sunovratiti sa nekog zida.  Margaritas nije nešto posebno lijepo selo ali je ugodno. Pretpostavljam kada ga napadnu turističke horde da je kaos.

Lokalna gostiona sa ona dva starčića ima očajni wc, tipa školjka bez daske i slični nedostaci, ne znam kako im nije neugodno pred gostima. S druge strane ljubaznost na nivou. Putujući s klincima, htio ili ne htio, obiđemo sve wc-e na putu. Uvijek se nekome piša ili kaka. Niki mi je u jednom odigrao nezgodnu igru. Pravilo je da se u wc-u ne dira ništa, ali baš ništa. U jednoj od taverni u kojoj smo isto bili posjetili wc, on je obavio svoje na školjki a ja sam trebao svoje na pisoaru. Mali nikada nije vidio pisoar niti je imao pojma čemu služi. I onda odjednom tata ide piškiti na to, nešto. Normalno da ga zanima šta se sada događa. Zaboravljajući naredbu da ništa ne dira, ručicama se ulovio za rub susjednog pisoara i nagnuo se kako bi imao što bolji pogled. Dobro da ga nije i licem dotaknuo. Mati mila, ako onda nisam pao u nesvijest nikada ni neću. Prvo sam ga potjerao ća od prljavog pisoara a onda mu hitro oprao ruke dok si sve to nije razmazao po licu. Mislim da sam mu tako ribao ruke da sam mu kožu na dlanovima stanjio za pola. Dica…

Nedaleko Margaritasa nalazi se manastir Arkadi. Mjesto u brdima sa teškom poviješću. Prije nekih sto pedeset godina tu su se sklonili Grci sa obiteljima koji su se borili protiv Turaka. Držali su se neka dva dana, kada su vidjeli da neće uspjeti aktivirali su preostali eksploziv. Aktivirali su ga u trenutku kada su Turci navalili unutar zidina. Pobili su sebe i veliki broj turskih napadača. Ionako bi svi bili pogubljeni, ovako su dobar dio neprijatelja povukli sa sobom. I danas se u dvorištu nalazi ono što je ostalo od nekadašnjeg velikog stabla koje je svjedočilo tom događaju. U stablu je još uvijek zaboden metalni geler koji je označen strelicom kako bi ga se bolje uočilo.

I Arkadi je mjesto koje daleko bolje izgleda u živo nego na slikama. Unutar zidina manastira je crkva s dva broda (zaobljena svoda). Stara građevina čiji joj mnogobrojni ožiljci daju na šarmu. A ožiljaka ima, vidi se da su se nekada ispod njenih zidova dobro tukli. Tlo oko nje je neuređeno, pod ovime podrazumijevam da nema betona, ploča niti ičeg sličnog. Natučeno obično tlo izbrazdano pohabanim kamenjem koje na sve strane izvire na površinu zemlje. Savršena nesavršenost. Da išta ovdje pokušaju renovirati sve bi uništili. Zakoračiti u Arkadi manastir znači zakoračiti u prošlost. Još ako se ima sreće biti tamo kada praktički nema nikoga to treba i proslaviti. Zidovi manastira nisu samo zidovi, to su prvenstveno stambeni i ostali vjerski prostori izgrađeni u pravokutnom obliku oko crkve pa usput imaju funkciju zidina za prozorima.

Na suprotnom kraju dvorišta su stanovi popova. Ispred vrata njihovih nastamba protežu se pergole za vinovu lozu. Već poznato bilje u velikim keramičkim vazama. S te pozicije se vidi i stražnji isto tako ožiljcima prošaran dio crkve. Sve paše jedno na drugo, skladna cjelina: pergola, crkva, nastambe, vaze, stari pod… I sav taj mir i tišina u smiraj dana. Osim nas bio je samo jedan stariji par. Čovjek s velikim žutim profi fotoaparatom se zabavljao slikanjem dok je žena tiho uživala u ambijentu. Mi smo bili maaalčice glasniji ali ne previše. Tarma je stigla zazvjezdati i na krovu popove kuće koji je dostupan preko stepenica i staze na katu.

Dan je polako curio, morali smo polako krenuti a meni se nikako nije dalo otići odavde. Bio bi ostao bar još sat, dva ne radeći apsolutno ništa. Izvan manastira je manja zgrada gdje je smještena kosturnica. To je ipak ostalo za drugi put, i ovako smo dosta toga taj dan uspjeli obići. Zavojita cesta nas je polako do večeri dovela do hotela, daleko dole na obali.

_________________________________________________________________________

akvarium, ulaznica – 6 euro
pizza cut u akvarijumu – 2,50 euro
juice čaša, u akvarijumu – 2 euro
ručak u taverni Giakoumis, Heraklion, 4 osobe – 44 euro
markica za razglednicu – 0,90 euro
parking Central, Heraklion, 3h – 5,50 euro
Arkadi, ulaznica – 3 euro
magnet, suvenir – 1 euro
dva sladoleda i juice, Margaritas – 6 euro