Rethymno, Preveli, Spili, 19.04.2017.

Posjet kretskoj plaži je uvijek zabava za cijelu obitelj, posjet plaži Preveli na južnoj obali, pogotovo. Znao sam od početka, ako mogu vidjeti samo jednu plažu onda će to biti Preveli na libijskom moru. Cesta vodi prvo kroz planine ostavljajući dojam da se nalazimo u Alpama. Taman kada su brda počela ostajati za nama put nas je odveo na pravi pravcati planinski makadam. Nisam ga očekivao.

Prilaz plaži je moguć sa zapadne strane gdje se s parkinga pješačka staza spušta strmo niz stijene. To za moje indijance baš i nije. S istočne strane je prilaz preko nekih 400m dugačke normalne staze iznad mora, osim njenog zadnjeg dijela gdje se točno iznad plaže spuštaju stepenice. Ništa strašno iako sam Nikija očekivano nešto malo morao nositi.

Preveli plaža je jedinstvena jer se preko njenog zapadnog kraja u more ulijeva jedna manja rijeka, nakon što nekih sto metara teče paralelno s obalom. Pijesak je tamno sivi, malo grublji. Stojeći na plaži na jednoj strani zalijevaju morski valovi, s druge strane teče rijeka po kojoj plivaju dvije neprijateljski raspoložene guske. Na samom kraju plaže gdje joj se oblik stanjuje u špic, malo jači valovi se čak prelijevaju preko pijeska u rijeku. Sama plaža nije sve šta ovaj dio obale nudi, nakon što se pregazi rijeka moguće je odšetati uzduž njene obale koja je skroz pod debelim palmama.

Uzeo sam si avanture željnu Tarmu i krenuo u malo istraživanje. Ja bos, ona u kroksama. Pod je dobro utaban i ravan tako da ni za mene bosonogog šetnja nije bila ni najmanji problem. Uskoro je šum mora zamijenio šum žuborenja vode. Taj obalni dio pod šumom palmi izgleda kao pustinjska oaza. Tarma je bila oduševljena, nije ni u snu očekivala tako nešto egzotično. U njenim dječjim očima sve je to skupa izgledalo sigurno sedam puta bolje i ljepše od onoga što je bilo. Mi odrasli smo uživali, djeci je ovo bio raj. Nikija nisam uzeo u ovu šetnju, brzo bi mu dosadilo a i ne znam kako bi ga mogao odvući od pijeska? Kada smo došli do dijela staze koji prelazi u nabacano kamenje, vratili smo se. Niti je to za moje bose noge, niti je to za djecu.

Plaže su kao stvorene za ljenčarenje, Preveli se nimalo ne izdvaja iz takve slike. Jedino što bi ovdje bilo zločin odspavati s obzirom na ambijent. Nakon puno igre i smijeha morali smo polako natrag uz manje probleme. Moja lijeva cipela se upravo tada i upravo na tom mjestu odlučila raspasti. Primijetio sam već kod prvog gaženja po pijesku da se na boku stvaraju pukotine gdje se pijesak uglavljuje ali kako sam ih uskoro skinuo bio sam na to zaboravio. Sada kada sam ih opet obuo i krenuo natrag –  iznenađenje. Lijevi džon se odlijepio do pola cipele. Baš je našla gdje će ispustiti dušu… kao da mi je to namjerno napravila. Pa sada se ti penji po strmim stepenicama s klincem u rukama i odhodaj još nekoliko stotina metara po neravnom terenu a da ne prisloniš nos o pod. Sve to sa cipelom koja zijeva. Točnije, skoro novom cipelom koja zijeva jer ih nisam aktivno nosio duže od dva mjeseca. Čak nije bila neka jeftina no name iz sumnjivog uvoza, ali opet…

Pored parkinga su dvije taverne, poput pravih ljenčina odabrali smo onu bližu Dionysos. Bilo nas je lijepo za vidjeti, ja s polucipelom a Niki bez hlača. Pao je bio u plićak i smočio se, pa da ga nečim zagrne K mu je stavila oko pojasa gornji dio trenerke. Izgledao je kao mali Hare Krishna. Dva pajaca, otac i sin. Ne bi se bio čudio da su nas odbili poslužiti. I Tarma si je jureći po plićacima smočila hlače ali njene su se osušile dosta brzo još na plaži.

Ovdje u više nego opuštenoj atmosferi jeli smo najbolji tzaziki umak od svih mjesta gdje smo ga uzimali. Jakog ali dobrog okusa. Sve u svemu hrana je i ovdje bila dobra i po pristojnim cijenama. Plaćanje u kešu jer bežični POS terminal u toj zabiti nije lovio signal kako je trebalo. Mada, koliko god čiča koji je naplaćivao bio ljubazan, i koliko god činjenica da aparat nije izbacio potvrdu bila jaka, potpuno sam vjerovao da nisam duplo platio tek onaj trenutak kada sam uspio zaviriti u svoj bankovni račun.

Na suncu i vjetru, na terasi taverne, nikijeve hlače su se polako osušile. Cipelu sam privremeno skrpao sa širokim selotejpom. Pitao sam konobara da li ima nešto čime bi mogao ukrotiti iznenada oživjelu cipelu pa mi je donio to. I dalje sam izgledao kao seljober ali bar sam mogao normalno hodati bez da se saplićem oko najmanje prepreke.

Od plaže Triopetra sam odustao, proveli smo dosta vremena na ovoj i nije bilo smisla vući ih sve još dalje, i još po kilometarskim makadamskim putovima upitne prolaznosti. Ipak, pred nama je bio još i posjet nedalekom selu Spili. Popularno mjesto ljeti kada ga turisti opsjedaju. Spili izgleda dosta bolje od ostalih kretanskih sela a za razliku od ostalih ima fontanu od 25 venecijanskih lavljih glava poredanih na zidu jedna kraj druge. Iz svake, naravno, obilato teče voda. Ispred fontana je veliki prostor dobrim djelom u hladu. Mali trg je načičkan sada još uvijek praznim stolovima i stolicama. Mogu misliti kako je ovdje usred sezone, sjede jedan drugome za ušima. Sada, u doba uskršnjih praznika, bila je milina. Nas dvoje smo se mogli protezati uz sladolede po stolicama kafića a djeca ludovati opet sa vodom, ali u nešto drugačijem obliku od one s Preveli. Poželio sam da taj dan nikada ne prođe, pa čak ni ovakav, sa selotejpom pričvršćenom cipelom. Bill Muray na mom mjestu sigurno ne bi prstom mrdnuo da se ovakav Beskrajan dan završi.

Tarma i ja smo još stali prije odlaska pogledati crkvu u selu međutim nismo baš bili oduševljeni. Razlog je što je na crkvi i oko crkve sve apsolutno novo. Možda odlično za vjernike, ne baš zanimljivo za turiste. Evo, i dijete kuži u čemu je stvar.

Prilikom dolaska ispred hotela, cirkus. Sa majmunima. Polako sam usporio uz obavezan žmigavac kako bi se parkirao bočno desno. Stao sam i trebao sam u rikverc uparkirati auto. Bio bi da se iza mene nije napenderio idiot sa velikim pickupom kojemu očiti znak vozača ispred njega gdje namjerava parkirati, nije ništa značio. Budaletina, treba je samo ostaviti koji metar razmaka. Nije. Možda namjerno, možda se zajebo. Ako je već ovo drugom mogao me jednostavno zaobići. Nije. Lakše je bilo sjesti na sirenu, psovati me i zahtijevati da se odem parkirati malo naprijed. Jer ipak, on je faraon. A ja baš neću, nabijem ga, pa neće on meni određivati gdje ću auto ostavljati. Ne mičem se ni pod cijenu tučnjave. Na kraju me sav unezvjeren zaobišao uz vrištanje i psovanje. Nisam mu ostao dužan sa psovkama, vrištati mi nije padalo na pamet, ipak… na odmoru sam, ne? Nije mi uspio pokvariti dan, ako nije mrtva cipela neće ni idiot.

Srećom, uvijek sa sobom nosim neke male sitnice koje u slučaju nezgode mogu pomoći. Kao npr. izolir traka. Selotejp se već dobro izraubao a ja sam trebao do grada po nove cipele. Izolir traka lijepe plave boje omotana oko prednjeg dijela lijeve cipele bila je predivan modni dodatak. Volio bi je vidjeti na ustima nekih ljudi više nego na svojoj cipeli ali ajde… da ne ispadne da uvijek nešto tražim.

Pitao sam Mari na recepciji o najbližoj trgovini. Uputila me u jednu sportsku koja ima široku paletu proizvoda. Njeno ”nije daleko, samo na kraju plaže” ponukalo me je da krenem pješke. Naivčina kao i obično. Auto je ipak ostao na parkingu. Nije baš bilo blizu, nahodao sam se pored nepreglednog niza taverni i kafića. Nema im kraja, i svi od nečega žive. Megaturizam.

Usput sam primijetio jednog od onih prodavača jeftine bofl robe, između ostalih đinđi imao je i jeftine starke stil patika. Dvajs’ eura i čovjek se još strgao kako bi mi našao broj. Šteta za njega, jer je toliko bio zaokupljen potragom da nije primijetio kako bi ja ipak krenuo dalje. Ako kupim neki jeftinjak sutra bi opet mogao tražiti treći par obuće. Nekoj dobroj duši bi se srce kidalo vratiti starku ultra ljubaznom trgovcu i produžiti dalje. Nisam jedan od tih.

Došao sam i do ciljanog dućana gdje je ispalo da mogu kupiti super novi Nike namijenjen trčanju po Marsu ali ne i kakve takve cipele. Nešto malo dalje naišao sam na dućan s cipelama kakve tražim. Ledena mlada prodavačica je nijemo i nezainteresirano pratila moje izabiranje. Komunikativnost kao kod zlatne ribice. Nije tu bilo puno izbora, nekoliko modela tek. Meni dovoljno, nikada nisam bio izbirljiv što se tiče tih stvari. Cijena odgovara? Ima li broja? Ne povraća mi se od pogleda na cipele? Ok, prodano! Tako je bilo i ovdje, s time da sam stare cipele nonšalantno zavitlao u koš za smeće. Nova obuća, novi čovjek. Nova udaljenost koju je trebalo pješke preći natrag do hotela.

Kraj dana opet na plaži, igre u pijesku nikada dosta. Da im dozvolimo, djeca bi jurila po plaži do iznemoglosti. Da im je zlatna ribica sa tri želje, prva bi bila da je svo tlo na zemlji od pijeska. Druga bi bila da su i oceani, mora i rijeke isto od pijeska. Treća želja bi bila još jedna kantica pijeska za svaki slučaj (kao vic o Muji, ribici i rakiji). Nama je mali problem predstavljalo to ubrzano prljanje dječje odjeće. Koliko god da smo toga ponijeli sa sobom, ubrzano smo ostajali bez čiste robe. Kao da smo svinjice poveli na put.

No, za igru može poslužiti i lift ako se već ne može vječno brijati po plaži. Tako je Tarma zatražila da sama ode liftom dole do bazena. Nije da mi se baš sviđa ideja ispuštanja djeteta iz vida u stranoj zemlji pa koliko god se sve činilo sigurno. Ali ovaj put sam popustio, s time da sam stajao vani na jednoj terasi gdje sam ju bar djelomično mogao vidjeti. Za nju je bila velika stvar da ode negdje iza ugla bez pratnje roditelja.

Lift sam ionako mogao čuti gdje se nalazi po muzici koja je u njemu svirala uvijek iznova. Više bi volio da je totalno tih ali valjda onda ne bi djelovao glamurozno. Osim toga na svakom katu bi ženski glas obavijestio ljude na koji kat su stigli. Da ne bi netko slučajno fulao izlazak iz lifta u zgradi s prizemljem i dva kata.
– First flooooor – sporo bi tmurnim ženskim glasom izgovorio lift na engleskom, odmah nakon grčkog.
– Groundflooooor… second flooooor… – Na svakom katu isto, da zaspeš od umornog tona.

Osim Mari na recepciji je radio i mlađi recepcioner koji jako voli pričati sa ljudima. Čini se da mu je nogomet omiljena tema. Bilo mi ga je malo žao kada sam mu razbio mit o Šukeru, odnosno, rekao sam mu kakva mu je reputacija danas. Možda sam ga trebao lagati? Istina mu neće koristiti. Ono što mi je bilo drago čuti je da je taverna Zisis bila odličan izbor. Heh, ponekad i ja ubodem nešto što stvarno vrijedi.

_________________________________________________________________________

ručak u taverni Dionyssos, 4 osobe – 35 euro
benzin 1l – 1,68 euro
sladoledi i juice – 14 euro
cipele, muške – 45 euro