U 09.00 živ i zdrav stigao sam u Agru, grad poznat po neponovljivom Taj Mahalu. Ulazeći u grad vozili smo se po bijelom putu, tik uz veliku lokvu u kojoj je osvježenje potražilo stado bivola. Iskrcali smo se negdje na periferiji. Ništa naročito, tipičan milijunski prljavi i zagađeni indijski grad. Sa one dvije privremene suputnice podijelio sam rikšu do ulaza u Taj Mahal, vožnja nas je koštala 10 Rs po glavi. Možda 100m od tog ulaza našao sam hotel. Barem sa pronalaženjem hotela nema problema, ima ih posvuda pogotovo ovi jeftiniji, ponekad ih ima i po nekoliko u nizu. U ovom sam za sobu s kupatilom i TV-om, bez prozora (ako zanemarim nekakve male otvore za ventilaciju) morao odvojiti skromnih 70 Rs. Što ćeš bolje. Još kad bih mogao normalno jesti bilo bi OK. Od drugih putnika koji su prošli kroz Agru čuo sam da su u ovom gradu namjerno trovali turiste hranom, čak je to bilo i uzelo maha. Nakon toga bi te iste turiste poslali određenom doktoru koji bi svoje usluge izlječenja dobro naplatio dok bi trovači dobili određeni postotak. Stvarno nisu normalni. Iako su Indijci rekli da je s tim gotovo jer je policija pohapsila sve koji su u tome sudjelovali, ja sam i dalje namjeravao jesti samo voće i kekse, ovima nikad ne možeš vjerovati.

Taj Mahal. Stoji ravno ispred mene. Nemoguće ga je riječima opisati. Mogu slobodno reći da je to definitivno najljepše što sam tokom ovog putovanja vidio. Ja budala mislio da se ne smije slikati pa sam foto aparat ostavio u sobi. Kružio sam oko ove prekrasne građevine i žalio što nitko od mojih nije u mogućnosti to vidjeti, ali nema frke, zato sam ja tu i o tome ću pričati još godinama, ustvari dok sam živ. S lijeve strane je džamija dok je s desne strane druga građevina identična džamiji koja je tamo isključivo zbog simetrije. Oko Taj Mahala je park pun zelenih papiga, kukaca i neustrašivih malih prugastih vjeverica koje se nisu previše uzbuđivale ni kad bi došao na samo metar od njih. Od ulaza do same građevine staza vodi s obje strane duguljastog i plitkog bazena uz koji su posađena mlada stabla slična čempresima (osima ako to zaista nisu bili čempresi). Eh sad, da sve ne bude baš savršeno pobrinula su se ta nesretna stabla koja su bila sve samo ne jednaka. Činjenica koja me je zaista bola u oči.

U međuvremenu sam se vratio po fotoaparat kako bih okinuo koju sliku za vječnost. Na sam plato na koji stoji Taj Mahal nije dozvoljeno hodati obuven. Obuću sam prvi put ostavio kod čuvara obuće koji su to čuvanje naplaćivali nekoliko rupija, drugi put sam obuću frknuo u ruksak i nosio sa sobom. Pa neće me valjda svaki put oderati za nekakve gluposti. Iza cijelog kompleksa nema u biti ničega osim polja i rijeke Yamune, superprljave i hiperzagađene. Tu i tamo je neka izgubljena duša tumarala po napola isušenom koritu rijeke.

Unutrašnjost mauzoleja je priča za sebe. Žamor ljudi i akustika tog prostora stvarali su nestvaran i poseban zvuk koji fotografija ne može dočarati. U sredini se nalaze kvazi grobnice šaha koji ga je dao sagraditi i njegove žene dok su prave grobnice nekoliko metara niže – može ih se malo vidjeti kroz rešetke koje onemogućuju prolaz do njih. Iako se ne smije, i unutra sam okinuo jednu fotku, bilo bi šteta propustiti takvu priliku. Vidi se na svakom koraku i iznutra i izvana da je u izgradnju Taj Mahala utrošena ogromna količina i vremena i truda najboljih majstora ondašnjeg vremena. Napravljen je od bijelog mramora u kojeg su uglavljeni komadići poludragog kamenja. Kažu da je na fasadi ispisan i Kuran, ne znam da li cijeli ili samo djelomično.

Kontrola na ulazu u kompleks je malo rigoroznija nego na nekim drugim turističkim atrakcijama: morao sam obavezno proći kroz metal detektor, ručno je pregledan moj ruksak, a uz sve to nije dozvoljeno unositi hranu ili bilo što drugo od čega bi mogao nastati otpad. Prolazeći kroz metal detektor zaboravio sam zaštititi fotoaparat od zračenja pa sam zbog tog propusta strahovao da mi je film osvijetljen ili bar oštećen sve dok nisam došao doma i nakon razvijanja se uvjerio da je sve u redu.

Uz svoje noćašnje suputnice sreo sam i Sarah sa camel safarija. Opet je našla drugu suputnicu i po običaju promijenila plan putovanja, uvijek ako je i imala nekakav. Zanimljivo kako je ovaj svijet mali. Čašica razgovora sa talijanskim turistima mi je malo uljepšala dan, dobro dođe popričati s nekim na jeziku koji odlično razumiješ.

Razgledavajući to remek djelo bio sam malčice tužan razmišljajući kako ću tek kad se jednom vratim kući biti svjestan toga gdje sam bio, što sam vidio, što sam doživio. I jesam, itekako sam svjestan. Dosta dugo sam se zadržao lunjajući uokolo, nastojao sam pogledom upiti što je moguće više detalja, jednostavno je bilo teško otići. Bilo je mnogo ljudi kako stranaca iz svih krajeva svijeta tako i Indijaca iz cijele Indije. Jedan od njih se čak htio slikati s Australkom u indijskoj odjeći ali je bio odbijen na malo pregrub način s njene strane. Ne mogu je kriviti za to jer iako mi je ovaj Indijac izgledao pristojno, tko zna s kakvim se gnjavatorima susrela do tada. Unutar samog kompleksa prosjaka nije bilo, bar ne u uobičajenom obliku, njih su zamijenili fotografi koji su nastojali slikati turiste za 40 Rs po fotografiji – pljačka. Zašto bih plaćao kad sam ionako imao svoj fotoaparat sa sobom, to ih međutim nije spriječavalo da okušaju sreću.

Tek nakon što sam se našetao oko Taj Mahala otišao sam se odmoriti u hotel. Razmišljao sam o tome kakvo bi to mjesto bilo da je graditelj tog veličanstvenog spomenika uspio u svojoj namjeri i s druge strane rijeke Yamune izgradio simetrični mauzolej od crnog mramora koji bi mostom bio povezan s postojećim. Prije povratka u hotel nazvao sam nonu i razgovarao s njom a da ona pojma nije imala da se nalazim na drugom kraju svijeta, he he. I bolje, samo bi dizala paniku bezveze. Na TV-u sam gledao sportski program jer je sve ostalo bilo tipično indijsko TV-smeće. Ne mogu čak ni Meksikanci snimiti tako očajne TV-serije kako to mogu učiniti ovi ovdje. Ne samo da su negledljive nego su čak i opasne po duševno zdravlje.

Pentrajući se stepenicama na terasu prošao sam pored kuhinje i slučajno pogledao ono što nikako nisam želio vidjeti – kuhinju. Sjećam se samo crne boje koja je bila po štednjaku, po zidu, po posuđu, baš po svuda. S terase se lijepo vidio obližnji mauzolej. Šteta što se nisu potrudili osvijetliti ga noću, ovako kad bi pala noć Taj Mahal bi utonuo u mrak. Večerao sam sa itekako zanimljivim sugovornicima. Norvežanin je preko Irana, Tibeta i ostalih krajeva doputovao kopnom, njegovo putovanje se bližilo kraju i trebalo je ukupno trajati 11 mjeseci. Inače dečko je pravnik po struci i na prvi pogled uopće ne djeluje kao avanturista, ali opet tako nije djelovao ni Indiana Jones dok je bio kod kuće u Americi. Japanac k´o Japanac. Prvo mi se beskrajno izvinjavao za to što ne zna gdje je Hrvatska, a kad se kasnije sjetio, radovao se poput malog djeteta.