Iduća stvar koju nisam smio propustiti je Agra Fort. Do tamo sam se dovezao, pazi ovo, minibusom na električni pogon!? Osim što su posvuda postavljeni ogromni plakati ”Keep the Agra clean, green Agra”, to je izgleda sve što čine za ekologiju. A što sa onom gomilom smeća i prljavštinom na ulicama, nepostojanje najobičnijeg koša za smeće, pitam se postoje li ovdje deponiji uopće. I opet što sa onom gomilom dima i smoga u zraku koja jedva omogućava disanje, štipa grlo i često tjera na kašalj, milioni vozila koji ostavljaju oblake dima u prolazu? Čak i zrak ima neku prljavu boju, čisto sumnjam da neka od onih silnih tvornica ima ugrađen filter bilo kakve vrste. Čistoću tj. zagađenost bilo kojih voda neću ni spominjati, počevši od vode iz špine pa do rijeka, jezera i mora – idealna mjesta za proučavanje boleština svih vrsta. Nakon svega navedenog ovi ekološki autobusi su mi izgledali smiješno, ali ako je to početak smanjenja zagađenja i takav skroman početak je dobrodošao. Pitanje je samo dokle će potrajati.

Jedna od bezbroj stvari koje mi nikad nisu bile jasne u vezi s ovim putovanjem je zašto mi na mjestima kao što su Agra Fort prodaju dvije karte: prvu mi pocijepa na ulazu, a drugu na idućim vratima 15-ak m dalje od glavnog ulaza. Sve bi to bilo u redu da u tom međuprostoru jednostavno nemaš kamo osim ravno naprijed, jedino ako ne možeš poletjeti ili postati nevidljiv naravno. Siguran sam da i to ima neku svoju logiku, samo koju?

Agra Fort je više palača nego tvrđava. Sin graditelja Taj Mahala je u njoj zatvorio vlastitog oca zbog njegove očite rastrošnosti. Tu je ostao do kraja života. Puna je prekrasnih lukova, svodova i stupova koji posjetitelja ostavljaju bez riječi. To pogotovo vrijedi za malu kupolu s koje puca pogled na mauzolej koji se bijeli u daljini. Unutar tvrđave ima i nekoliko manjih parkova dok su impresivni vanjski zidovi čini se široki i do 10m a dugi sigurno koji kilometar. Cijelu tvrđavu opasuje kanal pun smrdljive i zelene vodurine, baš kao u crtićima, samo su falili krokodili.

Tek je izlazak iz tvrđave bio pravi show. Nisam mogao vjerovati koliko mi je prodavača htjelo utrapiti nekakav suvenir u tako maloj jedinici vremena na tako ograničenoj površini. Kako bi zaobišao jednog, druga dvojica bi mi se nacrtala pred nosom – nevjerojatno. To je jedan od onih trenutaka kad sam žalio što nemam nekakvu palicu pa da ih sve porazbacam okolo, i njih i njihove suvenire. Na trenutke je toliko ljudi stajalo preda mnom da jednostavno nisam imao kuda nego ili se probiti kroz njih, ili vratiti se par koraka unazad i zaobići ih nekako s druge strane, što opet nije davalo nikakve garancije za uspješan bijeg. Niti sam vidio što su prodavali, niti po kojoj cijeni, samo sam gibao. Nakon što je najgore prošlo, na jednom štandu sam pitao kolika je cijena malog Taj Mahala (suvenir) – i time otvorio Pandorinu kutiju. Neumorni prodavač uporno je jurio za mnom spuštajući cijenu s 200 Rs na 100 Rs, 90, 80, 75, pa još na prihvatljivih 70 Rs, iako je prava cijena bila više puta manja. Motornu rikšu do hotela platio sam 10 Rs. Kad se sjetim da sam dan prije za bicikl rikšu platio duplo, i još uz to doživljavao nezgode…

Ponovo sam otišao u Taj Mahal svjestan da je to vjerojatno zadnji put u mom životu da ga mogu vidjeti uživo. Trudio sam se upamtiti i upiti svaki njegov djelić, svaki zvuk koji ga je okruživao i ispunjavao. Dugo sam stajao unutar njega i slušao odzvanjanje glasova, dugo sam stajao ispred njega i promatrao spomenik i sve one ljude koji su sjedili posvuda u dostupnoj hladovini. Teška srca sam se nakon dužeg vremena otrgnuo i otišao.

Na željezničku stanicu sam otišao već u 17,30. Želio sam doći prije mraka i na miru čekati vlak pa makar to trajalo i 4 sata. Iako sam s rikšarom dogovorio cijenu prijevoza 30 Rs, frajer je na kraju tražio da mu dam 5 Rs više. Ma da ne bi, jest da je vožnja bila duga, ali dogovor je dogovor. Ovo naknadno guljenje još po koje rupije me nerviralo. Stigavši pred stanicu s obzirom na njenu malu veličinu, nisam bio baš siguran da li sam na pravom mjestu. S ovim gerilcima uvijek moraš paziti kamo će te odvesti. Jedna slika iz prometa: vespa, na njoj muž, žena i djevojčica od max 4 godine starosti. Zaključak: totalne budale. To nitko normalan ne bi napravio kod nas a kamoli u ovakvim uvjetima prometa, bez obzira što je ovdje sasvim normalno da se tri odrasle osobe voze na motoru.

Čekajući vlak na toj maloj stanici (samo dva perona), gledao sam molitvu u hramu s druge strane pruge, nakon koje su svi željeli dodirnuti plamen, valjda sveti. A bo? Da nije bilo onako toplo pomislio bih da su se htjeli ogrijati, ali ovako… U međuvremenu prišao mi je više nego zanimljiv sugovornik. Tip je skroz bio obučen u narančasto, bio je svećenik ne znam čega i ne znam kojeg hrama a kamoli koje sekte, znam samo da obilazi cijelu Indiju. Još jednom se potvrdilo pravilo da lokalni ljudi mogu biti jako dobro društvo ako nemaju interesa ti nešto prodati ili iskamčiti ti novac na bilo koji način. Kasnije su na stanicu došli jedan Austrijanac i Argentinka koji žive u Izraelu!? Moš´ si mislit kombinacije… Oni su ipak pripadali onom drugom, komotnijem i rastrošnijem svijetu. Naime, Rajastanom su putovali 10 dana s iznajmljenim autom s vozačem, imali su kartu za vlak i to za 1.klasu – najmanje duplo skuplja od moje karte. Kasnije su nam se pridružili i moji stari poznanici iz autobusa za Udaipur, ona dva velika tipa koji su napravili pravi mali cirkus, he he. Ispostavilo se da su Izraelci, a to su bogami i dokazivali svojim napuhanim i prepotentnim ponašanjem. Stalno su se žalili na sve i na svašta, iako znam da su se žalili s pravom ipak su malo pretjerivali. Trebali su znati bar okvirno kamo idu i što sve tamo mogu očekivati. Još su u dvojica pa njurgaju, što bi radili da su sami kao ja, vjerojatno bi se sklupčali i krepali. Imali su kartu vlaka za 2.class sleeper, samo što ih je netko namagarčio pa su je platili 100 Rs više od mene. Eh dečki što ćete, netko uči makar i na svojim glupim pogreškama a netko je uvijek dežurni magarac. Ja ovo drugo nisam bio, bar ne taj put.

Čekajući taj nesretni vlak desilo se nešto zbog čega sam ostao bez daha. Stanicom je protutnjao putnički vlak punom brzinom, bez usporavanja! Išao je najmanje 80 km/h! Bez obzira što je projurio, u kompoziciji je bilo toliko vagona da se činilo kao da je beskonačan. Morao sam se odmaknuti koji metar od ruba perona kako me stvoreni vrtlog zraka ne bi povukao pod kotače! Ne znam samo da li je to bila iznimka ili je to uobičajena praksa kod prolaska vlaka stanicom. Istu večer puzeći je prošao teretni vlak pun novih vojnih kamiona, cca 70 vagona, mislio sam da je vječan. Kakva su pravila u njihovom željezničkom prometu i dali uopće postoje, to vjerojatno nitko ne zna, vjerojatno ni ljudi koji su zaposleni u željeznici.

Moj vlak je, a što bi drugo, kasnio više od sat vremena. Trebao je krenuti u 21,30. Nemam pojma gdje mu je bila početna stanica. Umoran i štuf bacio sam se na gornji ležaj, prtljagu lancima i lokotom vezao za fiksnu točku i utonuo u san, iako ne baš zadugo.