Probudio sam se u 05,30 da bih vidio Taj Mahal u svitanje, niš’ naročito, ustvari više su me se dojmile horde majmuna koje su jurile po okolnim krovovima. Čini se da ipak ima nešto u broju 13. Ujutro sam krenuo na željezničku stanicu po kartu sa bicikl rikšom. Stvarno nisam bio raspoložen za cjenkanje pa sam vožnju platio 20 Rs. Dok sam se vozio bulevarom s prednje lijeve strane od nas, bezbrižno se vozio biciklist. Iznenada je odlučio skrenuti udesno sijekući nam put bez da pogleda iza sebe, kao da je sam na cesti. Moj vozač ga je vičući i kočeći pokušao upozoriti i izbjeći, ali sve je bilo uzalud. Puknuli smo ga u desni bok i ”slijepi” biciklista se srušio kotrljajući se ispred naše rikše. Na bicikl – rikši se sjedi relativno visoko pa su mi oni trenuci dok se nesretnik kotrljao ispod kotača bili stravični. Kroz glavu mi je prošlo kako ću za koji trenutak pasti, nešto slomiti, završiti u nekoj smrdljivoj bolnici i kako će time završiti moj put. No, kao šta bi netko rekao, bolje da mi kroz glavu prođe i ružna misao nego koplje. Očekivao sam samo početak mog leta s rikše koji će završiti nekakvim zvučnim udarcem o asfalt ili pločnik. Srećom je ono kotrljajuće truplo dovoljno usporilo rikšu tako da sam se prilikom udarca u visoki rubnik zadržao nekako na njoj. Mislim da si je moj vozač tom prilikom upropastio genitalije o vodoravnu šipku rikše pokušavajući nas usporiti s obije noge. Kočnice, ako su i postojale, vjerojatno nisu imale nikakvog efekta na brzinama većim od 4 km/h. Sve je stalo. Za čudo onaj nesretnik se sav izgreban nekako pridigao na vlastite noge uplašeno zvjerajući oko sebe očima tražeći kamion koji ga je pregazio. Nije kamion miki, nije kamion… Taman kad sam pomislio kako je sve dobro završilo eto ti niotkuda 10-ak ljudi koji su odlučili verbalno (a umalo i fizički) napasti onoga koji je prošao neozljeđen tj. šofera moje rikše. To što nije bio kriv nije imalo nikakve veze, glavno da se linčuje nekog pa da na kraju budu svi sretni i ozljeđeni. Sve se kretalo u tom smjeru dok rulja nije primijetila da na rikši sjedi zbunjeni bijelac tj. ja. Stvari su se naglo promijenile: iako sam htio nastaviti pješke i nestati iz sve te gungule, oni su me ljubazno vratili na rikšu i pustili vozača, nek’ odere bijelca već kad je prilika.

Vozeći me dalje jedva je slona izbjegao, dobro da i u njega nije prasnuo. Dovezavši me napokon do željezničke stanice ponudio se da me sačeka i da me vozi na drugu destinaciju – ne hvala, ni u ludilu! Što se mene tiče on je svoje odvozio.

Krenuo sam na autobusnu stanicu na lov busa za Fatepur Sikri. I ova vožnja je bila “interesantna”. Opet se neki nesretni biciklista uglavio između moje rikše i jedne s kojom smo se mimoilazili. Dok su se ti čudnovati ljudi pokušavali nekako odglaviti jedan od drugoga odostraga nas je zviznuo još jedan… iako ih nisam razumio znam da su jedan drugom spominjali familiju u onom ”ljubavnom” smislu. Ovo je bio kaos u kaosu, mislio sam da nikad neću stići do autobusne stanice.

Na polazak autobusa čekao sam oko sat vremena. Točno vrijeme polaska po običaju nije znao nitko živ a bogami ni mrtav. Kroz bus su se izmjenjivali ulični prodavači svega i svačega. Koliko god ih je prolazilo kroz bus uvijek su nešto uspijevali utrapiti svojim sunarodnjacima. Mislio sam da će to čekanje trajati vječno.

Vožnja je potrajala više od pola sata. Fatepur Sikri je jedno selo puno prljavštine i boleštine, smrdljiva rupčaga na kugli zemaljskoj koja ne bi bila zanimljiva da se uz selo ne nalazi davno napušteni grad. Njegovi nekadašnji stanovnici su u njemu živjeli, nakon što su ga izgradili, samo 14 godina zbog problema s pitkom vodom. Nalazi se na brdu s kojeg puca vidik na široku okolinu. Pun je izvrsno očuvanih prekrasnih starih građevina, zelenih površina, danas naseljenih samo papigama i vjevericama. Nebom su neprestano kružile nekakve ptičurine, ne znam da li orlovi, jastrebovi ili nešto treće. Vjerojatno su tražili žrtve po okolnim prostranstvima.

Grad sam obilazio s dvije Irkinje koje sam pokupio u busu, a uspio nam se prikrpiti i takozvani vodič kojemu je cilj bio samo da nas poslije odvuče u obližnju trgovinu suvenirima. Čak mi se i smijao na račun fotoaparata, pitao je da li sam to kupio u Indiji. Fatepur Sikri je toliko drugačiji od uobičajenih europskih povijesnih građevina, ali za Indiju je to super. Pozirajući za fotografiranje na stepenicama ispred glavnog ulaza jedan glupan mi je na trenutak doslovce sjeo za vrat misleći pritom da je duhovit. Dvoumio sam se da li da urlam histerično ili da histerično urlam!?

Za nazad smo čekali bus koji nikako nije stizao, vozni red – što je to? Spuštao se mrak a muljatori su nas uvjeravali da se desila prometna nesreća i da bus neće stići. Mogli smo birati: ili skočit’ u jeep koji je kao ”slučajno” prevozio ljude do grada, ili do besvijesti čekati bus u mračnoj rupčagi punoj sumnjivih faca. Ne moram ni posebno napominjati da smo išli linijom manjeg otpora odabravši jeep.

Za vožnju do grada platio sam 20 Rs (bus 15 Rs). Jeep je bio prekrcan. U, oko i na jeepu bilo je najmanje 14 ljudi! Samo do vozača je sjedilo nas troje! Cura koja je sjedila tik do njega imala je ručicu mjenjača među koljenima dok sam ja viseći na pola van vozila sjedio na rubu sjedala. Vrata naravno nije bilo tako da sam se grčevito držao da se slučajno ne spizdim van. Toliko sam visio nad cestom da sam komotno mogao gledati prednji kotač kako se okreće! Na benzinskoj stanici je šole izvukao ključ iz kontakt brave ne bi li otključao rezervoar, dok je motor cijelo to vrijeme normalno radio. Kad je natankao, vratio je ključ u kontakt bravu i krenuo. Nije mi baš bilo jasno čemu je pak taj ključ služio ako je motor radio i bez njega… Vožnja – klasika. Iako se mrak spuštao, frajer je upalio svjetla tek kad se ama baš ništa nije vidjelo, iako sam kasnije shvatio da i od tih svjetala nema puno koristi s obzirom da ne stignu osvijetliti ni tablicu koja je bila ispod njih. Cesta je normalno bila bez ikakve rasvjete ali zato prepuna svega i svačega, živoga i neživoga, pokretnog i polupokretnog, vozila, životinje, ljudi… ne sjećam se da sam vidio delfine ali ni to me ne bi čudilo. Samo sam čekao kad ćemo se u nekoga zabiti ili kroz nešto proći. Da je ovaj vozio brže otpičili bi u budućnost kao u filmu. Preživio sam tu bolesnu vožnju i nakon mnogo ugodnije vožnje u rikši stigao do hotela.

Zakasnio sam na večernji pogled na Taj Mahal ali nisam zakasnio za društvo. Osim Norvežanina bio je tamo i jedan francuski avantuirist koji je pričao o svom putovanju kroz Amazonu iz Venecuele do Brazila – wow.

Promatrao sam ovu sobu i brojao šaltere: 8 na jednom zidu, 3 na drugom, 1 na trećem, 2 u kupaonici, većina ih je dupla, beskorisna ili misterioznih funkcija – još jedna klasika. Iako i nije baš bilo vruće, upaljenim stropnim ventilatorom tjerao sam komarce.