Probudio sam se oko 07,30 i naravno nekoliko puta još u toku noći. Najveći problem mi je radio jedan od mnogobrojnih stropnih ventilatora koji je puhao ravno u mene, da ne spominjem sav onaj propuh od otvorenih prozora. Bilo mi je hladno i neugodno. Pitao sam kontrolora kako se gasi ali je on nešto promrmljao i pokazao da je ta operacija nemoguća. Ili me nije razumio ili mu je mozak potpuno otkazao. Kakve su mi sve psovke prolazile glavom sad nije bitno, ali kontrolorova majka je imala značajnu ulogu u njima. Nedugo nakon toga naišao je neki balavac i na moju molbu ugasio ga je bez problema. Izgleda da sam ja bio jedini koji je spavao u patikama, svi ostali putnici bi skinuli i cipele i čarape. Oguglao sam na sve one smradove koji su me konstantno okruživali, tako da smradove desetaka bosih nogu svuda oko mene nisam ni osjećao baš kao ni smrad znoja ili ma čega drugog. Mrzio sam duže noćne stanke na usputnim stanicama samo radi neumornih prodavača čaja, hrane i tko zna čega još. Ne znam ni sam koliko puta su me probudili glasno izvikujući ime onoga što prodaju, znam samo da su stalno hodali vičući od početka do kraja vlaka i nazad. Mrzio sam ih iz dna duše. I ovaj put je bolje da ne navodim psovke koje su mi vrtoglavo kolale mislima, i ovaj put su raznorazne majke pobrale sve glave uloge.

Stajao sam na otvorenim vratima vagona jurećeg vlaka i promatrao nepregledna rižina polja, rijeke, lokve s bivolima, sirotinju, bijedu, neobične krajolike i razmišljao da li bi i doma bilo moguće putovati viseći na pola van vagona.

U Varanasi smo trebali stići u 11,00 međutim u Lucknow, koji je na pola puta, smo bili tek u 08,30. Vlak je kasnio na kraju 8 sati, u Varanasi smo stigli oko 17,00. Nitko se nije previše uzbuđivao zbog toga pa tako nisam ni ja. Iznenadio bih se tek da je stigao na vrijeme, sve ostalo je potpuno u redu i prihvatljivo. Moji privremeni suputnici Belgijanaci imali su namjeru putovati još mjesecima: Tajland, Laos, Kina, Vijetnam, Australija i Novi Zeland, a prije ovog megaputovanja bili su i u Ekvadoru, Maroku, Nepalu, Meksiku, Gvatemali,… Uzimajući u obzir iskustvo, vrijeme i novac ja sam uvjerljivo bio najsirotiji od svih putnika bez obzira na to koliko je to za mene bio zahtjevan pothvat.

Stanica kao i svaka druga u Indiji, velika, milijun perona, milijun siromaha, 100 milijuna vozača rikši koji se otimaju za svakog umornog i napilanog turista. Nas troje turista se skupa sa svom prtljagom uguralo na zadnjem sjedalu iste rikše. Vozač i njegov kompanjon su se stisnuli na prednjem sjedalu. S obzirom na skromnost raspoloživog prostora u motornoj rikši nije mi baš jasno kako smo uspjeli u tome, bit će da u ovom gradu vrijede i drugačiji zakoni fizike. Kako nas je sve skupa taj jadni strojčić vukao ostati će vječna tajna. Promet je bio najzakrčeniji koji sam ikad vidio, da knjigu napišem samo o njemu ne bih ga mogao dovoljno dobro opisati, to jednostavno treba doživjeti. Visio sam (opet) na pola van, ja i moj ruksak. Hotel pred koji nas je rikšar doveo ličio je više na štalu budući da je ispred vrata stajala žena u društvu dviju krava. Neki tip nam je rekao da nema mjesta, ali pazi sad ovo, u hotelu malo niže ima dovoljno. Nije me uopće bilo ni najmanje volja razmišljati koja je sad muljaža u điru, nije me bilo ni najmanje briga, bilo mi je stalo samo do mirne sobe s krevetom.

Soba koju sam unajmio bila je velika, s WC-om i s pravim pravcatim prozorom. Šef je tražio 125 Rs ali sam mu je oteo za 80 Rs pod uvjetom da ne kažem ostalima. Može. Točno u sredini kvadratastog hodnika između soba je neka vrsta hotelskog restorana u kojem se za promjenu služila relativno dobra hrana. Čini se da je osim prizemlja to bio i jedini kat, ostalo se upravo nadograđivalo. Sam hotel nalazi se cca 50 m od rijeke Ganges i sekundarnog ghata gdje spaljuju mrtvace. Samo nekoliko metara dalje je krematorij ili ”international airport”, kako ga je nazvao voditelj hotela – vrlo brzo, vrlo jeftino i u jednom smjeru. Tip je zbilja imao smisla za humor i zabavu. Čak je znao i neke dobre trikove s kartama. Rekao mi je da se određene kategorije mrtvaca ne spaljuju već samo puste da otplove niz rijeku. Tu čast imaju samo trudnice, djeca, sveti ljudi, bolesni ljudi i oni umrli od zmijskog ugriza. Ploveće leševe ipak nisam bio vidio za vrijeme mog boravka u svetom gradu. Nasuprot hotela bio je hram sa svetim ljudima i svećenicima. Šef nam je pričao kako se ti ”sveci” bave magijom i kako ponekad jedu meso mrtvaca u ponoć kako bi prikupili njihovu energiju. Koliko je to istina a koliko pričica za naivne turiste nisam uspio saznati.

Prozor moje sobe gledao je na uličicu koja je vodila do obale rijeke i mjesta za spaljivanje odnosno do vrata krematorija za one siromašnije (za spaljivanje na obali tj. ghatu potrebno je oko 300 kg drva i tri sata vremena a to treba i platiti). Stalno su nosili beživotna tijela prekrivenih žutom ili narančastom krpom. Spaljivanje u krematoriju je 270 Rs dok je na ghatu 1000 Rs. Prilikom spaljivanja ženama iz familije pokojnika nije dozvoljen pristup jer one stalno cmizdre a to nije dobro za dušu umrloga. Ipak mislim da im ne daju blizu jer ih samo nerviraju cvileći. Njihovo prisustvo je dozvoljeno jedino kod spaljivanja najniže kaste tkz. ”untouchables”. Čak im je i mjesto spaljivanja odvojeno od ostalih kasta. U ruralnim krajevima je razlika među kastama mnogo veća nego u samim gradovima. Idu toliko daleko da pripadnici više kaste ne podnose da im niti sijena bude u dodiru s pripadnicima najniže kaste a kamoli nekakav drugi dodir. Cjelokupna atmosfera je bila istovremeno i morbidna i zanimljiva. Prvo i jedino što sam taj dan otišao vidjeti bilo je baš nedaleko spaljivanje mrtvaca.

Sav zadimljen vratio sam se u sobu. Zanimljiv je jedan detalj iz indijskih kupaonica – tuš je tu ali od tuš kade ni ”t”. Racionalno ili blesavo? Napokon krevet, i što je najbolje, napokon mekani krevet.