Prošlo je mjesec dana od kako sam otputovao. Pomalo sam se već i privikao, a kad imam dobro društvo i kuća mi manje fali. Prvi put u zadnjih mjesec dana obukao sam duge hlače jer sam se spremao na šetnju po šumetini. Crveni ruksak sam pustio u sobi jer bi njegova boja stršala u svom onom zelenilu kao govno u punču, pa bi i šanse da se približimo nekoj divljoj životinji bile puno manje.

Za ulazak u nacionalni park potrebno je preći rijeku sa nekakvim duguljastim čamčićima. Mislim da su napravljeni od jednog debla i izrazito su nestabilni. Pogon – čovjek na kraju, stojeći na nogama, odgurujući se pomoću dugačke motke. Mi stranci smo čučali unutra 2cm od poda (dok je pod prekriven vodom) jedva jedvice održavajući ravnotežu. U jednom smo se trenutku toliko nagnuli da je i voda počela ulaziti preko boka, među nama panika a naš ”kapetan” nije ni trepnuo. Ne znam kako se domoroci vozaju s time stojeći na nogama držeći još biciklu i koješta drugo. Kad vidiš kako je rijeka prljava slabo ti dođe. Kanalizacija ide direktno u rijeku i to na više mjesta, obala je tipično azijski puna smeća. Ipak, da je to indijski park bilo bi još gore.

Džungla, kako je nazivaju lokalni ljudi je u biti obična šuma, bar tako djeluje, osim neke travurine visoke 4m i viiisokih stabala koja daju malo drugačiji osjećaj. U šetnju smo švabo i ja otišli s dva vodiča – kažu da obavezno moraju biti u dva zbog sigurnosti. Ovi naši su bili mladi i ne baš iskusni. Kad smo pitali gdje su krokodili rekao je da spavaju na dnu rijeke, samo nam je zaboravio objasniti na koju foru dišu, možda na boce? Dok smo lutali po šumi bilo je OK, međutim hodajući po cesti cijelu vječnost i nije baš bilo OK. Došli smo do jedne dosta udaljene točke i vratili se nazad a da mi uopće nije bilo jasno zašto. Odmah na početku šetnje visoko na stablu vidjeli smo dvije ptice sa velikim kljunom, mislim da je to bio tukan. Šteta što su bile previsoko. Vidjeli smo ih samo zaslugom vodiča neke druge grupice na koju smo slučajno naišli. Naši vodiči bi to bili propustili.

Maknuvši se s ceste i ulazeći u šumu naišli smo na divljeg pijetla i divlju kokoš. Pijetao je isti kao i onaj domaći samo što se nalazi na čudnom mjestu – u šumi. Nedugo zatim uslijedila je napokon prava stvar: crni medvjed. Bili smo usred šume, udaljeni nekih 15-ak metara od njega i naoružani samo štapovima. Uzbudljivo. Čučali smo i promatrali, kroz glavu mi je prošla misao: ”što ako krene na nas?” Kad nas je napokon spazio dao se petama vjetra. Sve je tutnjalo kad je otrčao, srećom trčao je od nas.

Nastavili smo potragu za našim glavnim ciljem nosorogom. Nesretni ruksak s vodom smo nosili malo švabo, malo ja, i nakon nekog vremena postajao je sve teži i teži. Palo mi je na pamet da se nije toliko traženi nosorog sakrio upravo unutra? Po težini ruksaka bi se to lako dalo zaključiti. Nedaleko od nas, gore na drveću jedan oveći čopor majmuna se nešto opasno posvađao. Cijela šuma se tresla od njihovih vrisaka i urlika, uspio sam ih samo čuti i vidjeti gužvu u krošnjama, netko je čini se dobro nastradao. Hodajući dalje šumskim putem, tri srne koje su mirno pasle uz kraj nisu nam dale da im se imalo približimo. Napokon smo čuli šuškanje koje je odavalo stvorenje većih dimenzija u gustišu, međutim čuvši ljudske glasove skontali smo da je to neki seljak doveo svog slona na ispašu u park. Razočaranje.

Nije prošlo ni petnaestak minuta i opet su nam uši bile preplavljene šuškanjem i zvukom teških koraka – ovog puta nije se čuo ljudski glas! Bio je to nosorog, iako ga zbog visoke trave nismo mogli vidjeti bio je tamo, desetak metara od nas. Približavao nam se a adrenalin je rastao. Po zabrinutim facama vodiča mogao sam vidjeti da je vrag odnio šalu. Situacija nije bila ni malo bezazlena pa smo se počeli povlačiti nekih 15-20m, sve do nekog srušenog debla koje bi mogli koristiti kao zaštitu. Vodiči su udarali štapom o stablo govoreći da će ga buka otjerati. Potpuno sam zaboravio na umor. Otišao je. Pred kraj tog hodačkog izleta čuli smo glasnu riku, ovaj put je beštija bila malo dalje, ali ipak opasno blizu. Pomislio sam da je to rika tigra ili neke druge beštije, međutim domoroci su rekli da je to rika slona. Nisu mi se baš svidjele okolnosti u kojima sam se nalazio. Možda se slon stvarno tako glasa, međutim što god bilo nije bilo daleko. Nakon bezbrojnih sati hodanja od nosoroga smo vidjeli samo teške i velike tragove na mjestima gdje odlaze na kupanje. Malo razočarani i umorni krenuli smo nazad. Ovaj put smo preko rijeke prelazili malo širim i stabilnijim čamcem. Nije baš nešto, ali u odnosu na onaj jutrošnji ovaj je kao cruiser.

Sinoć sam kušao chang, nepalsko alkoholno piće napravljeno od riže. Uopće mi se nije svidjelo. Bijele je boje, kiselkastog okusa, kao pokvareno vino, a ovo što sam ja probao nije bilo ni procijeđeno tako da su unutra bili sameljeni komadići riže. A kad sam još pomislio da je to najvjerojatnije napravljeno s onom njihovom vodom a ne kupljenom, prošla me volja za pićem. Sve sam velikodušno prepustio kolegi turistu.

Kasno popodne i večer bili su idealni za opuštanje. Slikao sam se s Mio tako da sad imam obavezu poslati još jednu sliku. Mala ima stvarno smisla za humor, a kao i većina Japanaca pomalo je naivna. Ovdje je već tri tjedna! Nemam pojma zašto joj se toliko sviđa ovdje. Australci su mi dali preporuku, ustvari dali su nam preporuku za Gou. Palolem beach. Nalazi se na krajnjem jugu Goe i kažu da je mjesto jednostavno neodoljivo. Htjeli su ostati tjedan dana a ostali su cijeli mjesec. Wow, mora da je ludnica. Tip nam je dao precizne upute kako da dođemo do tamo i kamo da odemo. Navečer su ovi ludi Nepalci motali travu k’o blesavi i napušili se k´o svinje. Htio sam među njima ostati bistar pa su me vjerojatno gledali kao zadnju trubu, ali baš me briga. Trave su imali pune džepove, to kod njih po brdima raste skoro pa kao korov. Vjerojatno imaju više toga nego duhana.

Termin za sutrašnji elephant safari pomaknut je sa 06,30 na 08,00. mislim da je to samo službeno vrijeme jer u ovom dijelu svijeta točnost ne znači ama baš ništa. Onaj balavac iz hotela se ponudio da će me sutradan nakon safarija odvesti do grada za 200NRs! Čak sam isprva i pristao, ali kad sam malo kasnije uključio svoj sprženi mozak odmah sam odustao. Inače karta do granice je 150 NRs samo što ja sutra ne stignem na jutarnji i jedini autobus. Neki kažu da ide u 09,00 a neki da ide u 09,30 i 11,30. Tko će ga znati? Ja sam samo htio otići na vrijeme.