Kao što sam i pretpostavljao u 08,00 nismo još ni vidjeli slona, a kamoli se popeli na njega. Prvo smo otišli u obližnju štalu, a poslije u drugu udaljenu 100 svjetlosnih godina. Slonova ni od korova. Nikakve životinje, samo mi i onaj majmun koji nas je u panici vodio i tražio proklete slonove. Sjedili smo tako ispred prazne štale a ja sam na hrvatskom na sav glas psovao nesposobnog vodiča koji je skrušeno sjedio do mene. Naravno da je shvatio što govorim iako nije razumio ni jedne jedine riječi. ”Ljutiš li se na mene prijatelju?” – upitao je, neee, najrađe bih ga bio objesio, i to za jaja. Zajebo je stvar, ugovorio je posao a nije imao slonova. Sad se morao vaditi kako zna i umije. Na kraju nas je taj glupan utrpao u nekakav jeep. Toliko dugo smo se vozili po nečemu što se samo uz puno mašte može nazvati cestom da sam pomislio da nas vraća u Kathmandu. I nakon dugog i napornog truckanja stigli smo do ”pristaništa za slonove”.

U 09,00 sam bio na slonu. Već sam se pomirio s time da odlazim dan kasnije i iako mi se nije dalo gubiti taj jedan dan, drugog izbora nisam vidio. Čim sam se popeo na slonovsku platformu vidio sam da mi je ruksak potpuno nepotrebna smetnja. Do platforme stoji jedna drvena rampa sa stepenicama ispred koje se uparkira slon. Na jednu nosaljku na slonovim leđima jedva se ugura četvero ljudi. Bilo je neudobno, ali pravi luksuz u odnosu na devu. Bio sam okrenut prema nazad.

Dok slon hoda sve se lagano ljulja i sjedi se prilično visoko – ništa strašno. Kad je hodao nizbrdo imao sam osjećaj kao da silazi niz stepenice. Prešavši jednu manju rječicu ušli smo u šumu. Uskoro je svaki slon s putnicima krenuo svojim putem. Bilo je neobično lunjati šipražjem i gledati vrhove grmlja. Čuo se nekakav čudan zvuk i konačno smo došli do cilja -nosoroga. U kratkom vremenu su se svi skupili oko ogromnog nosoroga s mladim nosorožićem. Bilo je fantastično sa slonovske visine gledati ovakvu veliku i opasnu divlju životinju slobodnu u prirodi sa samo 5-6m udaljenosti. Kad samo pomislim da je slična grdosija dan ranije bila blizu nas prođe me jeza. Na žalost to su bili prvi i jedini nosorozi koje sam vidio, iako sam bio sretan da sam vidio i to.

Na drugim slonovima su bili indijski turisti koji su me i ovdje podsjećali koliko mogu biti glupi. Jedan od njih je stojećki stajao na nosaljki glumeći frajerčinu. Šofer slona sjedi slonu za vratom i upravlja njime. Na njega se popne i siđe tako da slon savije surlu u obliku stepenice na koju se čovjek može popeti. Bilo mi je žao gledati kako ga tip mlati nekim našiljenim štapom po glavi. Valjda mu je koža toliko debela da bol osjeća daleko manje nego što bi se reklo. Safari u šumi trajao je sat vremena dok je drugih sat vremena bilo potrošeno na povratak cestom. Očekivao sam tri, bar dva i pol sata pravog safarija, naivčina.

Nakon što sam se slikao sa svojim slonićem odjurio sam po stvari nadajući se da ću stići na bus od 11,30. Uzalud. Stigavši tamo nije bilo nikog da me prebaci jeepom, iako sam se dogovorio sa jednim od Nepalaca. Bar sam ja mislio da je dogovoreno. Previše nervoze za samo jedno jutro. Kad sam bio definitivno siguran da ipak odlazim tek sutradan odnekud je iznikao taj isti Nepalac i pokupio švabu i mene. Odjurili smo jeepom do pješačkog mosta, tempom (malo vozilo nalik na piaggiove male trokolice nakrcane ljudima odostraga) do Tandi Bazara pa još i lokalnim busom do Narangota gdje sam se konačno pozdravio sa Markom. On je ostao čekati bus za Darjeling.

Narangot, to nije čak ni grad već jedno veliko prašnjavo selo sa zgradicama uzduž širokog glavnog puta. Čak im je i glavna ulica neasfaltirana. Nakon što mi je Nepalac praveći očajničke face sredio mjesto, ušao sam u svoj bus za Belahiyu tj. za nepalsko – indijsku granicu. Iako sam došao 10 -ak minuta prije polaska imao sam sjedeće mjesto bez obzira što je bus bio prekrcan. Kad te domorodac vodi sve ide glatko, nema ama baš nikakvog problema. Istina je vjerojatno da sam ja platio kartu dosta skuplje nego ostali domaći putnici. Autobus, lokalni, bio je kao i svi ostali – neudoban, niskog stropa, bolje rečeno stravično niskog. Da je samo malo niži morao bih ići četveronoške.

Vozač je pičio koliko god je karampana mogla potegnuti. Na moju veliku žalost nisam mogao vidjeti ni jednu lijepu mladu curu kao prvi dan. Možda zato jer sam sjedio straga zatrpan ostalim putnicima. Znao sam da to neće biti duga vožnja, bar ne po ovdašnjim mjerilima, samo nekih 4-5 sati truckanja. Sat vremena prije cilja morao sam presjesti u drugi autobus. Moj dragi prijatelj Nepalac mi je to valjda ”zaboravio reći”. Ovaj put nije bilo protekcije i morao sam stajati. Stajao sam na drugoj stepenici na ulaznim vratima kako bih izbjegao uvijanje u niskom autobusu. Već se bio spustio mrak. Prilikom kraćeg stajanja na jednoj od usputnih stanica došlo je do gužve. Neodgovorni vozači ostalih većih vozila su blokirali moj bus pa je šole stao divljački trubiti… i trubiti… i trubiti… uši su mi plakale od muke. Budući da sam svojom za Nepalce gigantskom visinom značajno doprinosio ionako kaotičnom stanju u busu, autobusni dečko me nakon nekog vremena ugurao na zadnje sjedalo. I ovaj put je nedaleko od mene sjedila neka ženska kojoj je bilo slabo, samo što je ova rigala kroz prozor totalno bez kontrole. Kako su na prozorima nekakve rešetke, dam glavu da je pola izrigala unutra. Ovdje sam vidio više škifeca nego doma za cijeli život.

I tako truckajući se stigao sam do Belahiye na granici. Prespavao sam u onaj isti ”Nepal guest house” iako su imali samo spavaonice jer sam znao da ću tamo sresti ostale turiste. Tako je i bilo, prilično šaroliko društvo iz gotovo pola Europe. Japanac s kojim sam večerao je tako loše govorio engleski da je s njime bilo izuzetno teško komunicirati. Dolazeći u Nepal iz Darjelinga njegov autobus se nabio u drugi bus zaustavljeni na cesti. Čini se da je polomio nos i to je razlog zašto se prije vremena vraća doma. Iako sam prenoćio u spavaonici nije bilo nikakve frke, znao sam da su sa mnom u sobi samo umorni turisti poput mene.