Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 43 Rs (indijska rupija)
1 US$ = 7,2 Kn
1 Rs = 0,17 Kn

Nakon sedam sati leta i dva pojedena obroka oko 01,00 počelo je slijetanje na aerodrom Indira Ghandi u Delhiu, i to kakvo slijetanje! Na nekoliko stotina metara iznad zemlje, kad bi svi trebali sjediti vezani, jedan je blesavi Indijac – a tko bi drugi – uporno šetao po avionu. Čak je i stjuard digao ruke od njega nakon što ga je upozorio nekoliko puta. Super, mislio sam, okružen sam glupanima a nisam još ni stigao. Iz aviona aerodrom nije izgledao ništa neobično… ali samo iz aviona…

Čim sam kročio u tunel osjetio sam svaki vlažni stupanj od svih onih 28° C u 01.00 ujutro. Nakon familijarnosti ljubljanskog i blještavila frankfurtskog aerodroma ovaj mi je izgledao tako bezličan, siv i žalostan – užas. Odmah smo se počeli odvajati: Indijci na jednu stranu, ostali na drugu. Činovnik s turbanom je bez riječi udario pečat u putovnicu i bacio je nazad ispred mene. Hm, dobrodošli u Indiju! Skoro sam dobio infarkt beskrajno čekajući prtljagu i razmišljajući kako bih bio posve izgubljen da mi nestane. Kad sam napokon dobio svoj ruksak vidio sam da nisu baš nježno postupali s njim, ali je barem bio tu, u mojim rukama. Dok sam sređivao prtljagu, do nogu mi je dotrčao miš, usred velikog prostora, potpuno neometano. Divno, sve bolje od boljega, idemo dalje… Ulazak u glavni hol, ispred mene s druge strane ograde hrpa “lešinara”. Znao sam da moram dobro čuvati svoje stvari ali nisam znao koliko će agresivni biti potencijalni lopovi.

Za 100 $ dobio sam 4280 Rs. Bio sam toliko blesav da sam bankaru pustio manču, slijedio sam primjer ostalih bijelaca ne želeći odmah na početku napraviti neku grešku. Čim sam sjeo u udobne stolice u čekaonici, počela je prava kalvarija – taxisti. Budući da sam prvi put bio sam u jednom desetmilijunskom gradu usred Azije i usred noći, odlučio sam jutro za svaki slučaj dočekati na aerodromu. Od 01,00 do 06,30 naizmjence su pored mene sjedali ti jebeni daveži daveći me i nudeći mi svoje prijevozničke usluge. Nije mi jasno zašto su ti glupani mislili da ću baš s njima otići u grad kad sam ih već hrpu odbio prije njih. Srećom je jedan zaspao na sjedalu pored mene i onemogućio ostalima da me gnjave bar za neko vrijeme. Nekako sam herojski izdržao i dočekao jutro. Danas bi ih otkačio bez pardona, ali onda nisam još znao koliko bezobrazan smijem biti s njima.

Tek kad me je na izlasku iz zgrade udarila vrućina shvatio sam da sam cijelo vrijeme bio u klimatiziranom prostoru. 06,30 a vruće kao u paklu, bojao sam se i zamišljati kako je kad se sunce digne i kad zagrije zapravo. Nisam ni stigao pomisliti u kojem pravcu potražiti prijevoz a već mi se prikačio rikša driver – vozač motorne rikše nudeći prijevoz do grada za 200 Rs. Naravno konačna cijena je bila nešto niža nakon obaveznog cjenkanja – 150 Rs. Taman kad sam se htio uvaliti u to drndavo čudo, drugi mi nudi prijevoz za istu lovu ali u pravom taxiju. Super, još bolje. Taxi? Za naše pojmove vozilo (marke Hindustan) koje oni velikodušno nazivaju automobil je neka vrsta kariole na motorni pogon. S obzirom na stanje auta, šofera i superkaotičan promet, izgleda da vozi samo na molitve.

Sama vožnja do cilja – siromašni i najjeftiniji dio grada Paharganj – je posebna priča. Taxi je vozio neki balavac od 16,17 god kojeg je taxista očito podučavao vožnji. A promet, riječ kaos je preblaga! Tek nakon pola sata sam shvatio da oni uglavnom voze lijevom stranom ceste. Kamioni, autobusi, automobili, rikše, svete krave, biciklisti, milijarde pješaka, zaprege sa devama… i to svi jurcaju uokolo k´o muhe bez glava uz neprekidno urlanje auto sirena probijajući se kroz toliko zagađen zrak da se mogao rezati nožem. Glavne avenije su po sredini odvojene ogradom, vjerojatno zato da bi se kako tako održao odvojeni promet u oba smjera. Promatrao sam ulice kroz koje sam prolazio i nisam se mogao načuditi prljavštini i zapuštenosti, a bio je to dio grada gdje su smještene npr. ruska i američka ambasada!? Što je tek s ostatkom? Prošao sam pored jedne vojarne…mati mila… s kim bi ovi jadnici ratovali? Od koga se obranili? Da bi se zaštitio od moguće prijevare i ostalih gnjavaža slijedio sam upute Lonely Planeta i taxistu lagao da sam već treći put u Indiji. Svejedno me pokušao utrapiti u neku “prijateljsku” agenciju od koje bi on kasnije dobio proviziju. Tek nakon što sam mu zaprijetio da mu neću platiti ako smjesta ne nastavi vožnju, odveo me u Paharganj – siromašni dio grada. Kao da je drugi dio nešto bolje.

I zaista me je odveo. Trenutak kad sam iz taxija izašao na ulicu je trenutak koji nikad neću zaboraviti. Sudar s drugim svijetom. Do tog trenutka živio sam u zabludi da sam odlično pripremljen za ovo putovanje, pročitao sam sve što mi je bilo dostupno, pogledao sam sve TV emisije u kojima su se spominjali Nepal i Indija a koje su u zadnje vrijeme bile na programu, razgovarao sa freendom koji je tamo već bio (tada nisam imao pristup internetu)… i sad sam shvatio da je to ustvari skoro pa jedno veliko ništa. Sve ono što sam ja zamišljao kao loše vidio sam da je to u stvarnosti puno gore. Danas kad gledam emisije o tim područjima, gledam ih drugačije nego ostali ljudi koji nikad nisu vidjeli slično mjesto. Uz sliku automatski dodam smrad, vrućinu, vlagu, znoj, buku, gužvu i onaj prokleti osjećaj bespomoćnosti, nesigurnosti i straha.

Našao sam se usred ulice potpuno sam, ustvari sam usred gomile ljudi u dronjcima koja se poput hijena bacila na mene: jedan mi je nudio hotel, drugi restoran, treći neku trgovinu, četvrti prijevoz (iako sam tek izašao iz taxija!?), onaj deseti opet hotel itd. Njih bezbroj me odvlačilo svaki na svoju stranu. Krenuo sam za sretnim dobitnikom koji me odveo do obližnjeg hotelčića. Hodao sam i gledao u nevjerici okolinu svog budućeg boravišta: ulice bez pločnika, kuće koje su sve do jedne djelovale kao ruševine, tisuće načičkanih reklama okačenih po zidovima, bezbroj trgovina svim i svačim, more sirotinje i prosjaka, nezainteresirane svete krave svih boja i oblika, hrpe smeća i izmeta dokle god mi je pogled sezao. Ali ipak usred sve one bijede uvučen u jedan uski smrdljivi prolaz kao preslikan iz “Alan Forda” izronio je jedan mali hotelčić, relativno čist i skučen. Podovi hodnika na katovima su bile rešetke (!?), sobičak je bio bez prozora ali zato sa nezaobilaznim stropnim ventilatorom i kupaonicom. Cijena prava sitnica – 150 Rs. Skuplje nego što sam planirao, ali nema veze, vjerojatno je tu bila uračunata provizija onog hahara koji me doveo do hotela.

Prvi dan sam se jednostavno bojao tih ljudi, nervozno sam jurcao okolo i obazirao se oko sebe. Da sam mogao isti dan bih se bio vratio kući, cilj mi je bio što prije otići iz tog grada (kao, drugdje će biti bolje). Krenuo sam u potragu za željezničkim kolodvorom ne bih li kupio kartu za vlak. Prvi dan u Indiji a već sam bio prevaren. Na željezničkoj me zaustavio tip koji me je uputio na drugo mjesto rekavši mi da je ured za strance u radovima savjetujući me usput koliko trebam platiti rikšu – ljubazno, pomislih. I zaista rikšar me nije gnjavio cjenkanjem i odveo me u navodni “Tourist booking office”. Hm, premali neki prostor. Tamo sam doznao da putovanje Rajastanom više nije jeftino, te da me autobus do Jaisalmera košta 42 $!!! Na kraju sam u svojoj ogromnoj gluposti pristao na autobusnu kartu do Jaipura sa “delux bus” za 650 Rs!!! Onaj za 525 Rs je navodno odlazio tek za 5 dana a ja sam tako očajno želio otići iz Delhia. Nešto kasnije do mozga mi je stiglo da je sve to jedna prijevara, i da je to bila najobičnija mala privatna agencija. Barem 500 Rs (za indijske prilike poprilično veliki iznos) sam bacio u vjetar, naravno karta je nepovratna. Da stvar bude gora ta ista prijevara je opisana u Lonely Planet negdje na početku.

Otišao sam u Red Fort – crvena tvrđava, čije ime odgovara boji njenih zidina. Ogromno zdanje, ali naravno “malo” zapušteno. Bio sam sav u strci, nisam mogao čitati Lonely Planet, nisam znao staviti film u foto aparat, nisam znao gdje otići. Na ulazu sam popričao s jednim turistom, ali čim je vidio da ima posla sa zgubidanom, odmah je nestao. Ni sam ne znam kako sam ugurao film u foto aparat i počeo slikati.

Nakon toga slijedila je ogromna džamija Jama Masjid. Ulaz je besplatan ali za foto aparat treba platiti 20 Rs. Budući da sam bio u kratkim hlačama stavili su mi oko struka neku prljavu krpetinu. Znam da mi noge nisu baš neke, ali ipak… Džamija je otvorenog tipa sa prilično malim natkrivenim dijelom. Za vrijeme molitve raja je vani na ogromnoj otvorenoj površini. Prostor je pun sirotinje koja samo leži uokolo i valjda čeka da joj Alah da jesti. Onako bos pazio sam da ne ugazim u ptičje govno kojega je bilo po cijelom prostoru. Na izlasku su mi onu krpetinu naplatili 10 Rs – ha, ha, skoro, skoro, pa mi ova sitna otimačina postaje i smiješna, čudo da mi ne naplate i smrdljivi zrak koji udišem, ali još uvijek ima vremena i za to.

Moj prvi obrok u Indiji? Katastrofa! Naručio sam thali, klasičan indijski obrok – sastoji se od riže, nekoliko začina, salate i jogurta posluženih na limenoj tacni s više odjeljaka. Jedna žličica začina rasutog na rižu i moj obrok sam komotno mogao ostaviti. Zamalo da se nisam spontano zapalio od silne jačine začina, i to samo od jedne male žličice. Inače nisam previše izbirljiv što se tiče hrane, ali što je previše je previše.

Popodne sam se uputio na Raj Ghat, mjesto gdje su svojedobno spalili Mahatmu Ghandija, Indiru Ghandi i Rajiva Ghandija. Interesantno je da njihovi parkovi nemaju klupica već ljudi sjede i leže gdje god stignu i odmaraju. Pitam se što njihovi vandali onda razbijaju? Vjerojatno ništa jer sve ionako djeluje u očajnom stanju tako da bi svaki pokušaj devastacije sigurno rezultirao samo slučajnim popravkom stanja. Rikšara koji me do tamo vozio nisam uspio uvjeriti da me ne vozi po nekakvim trgovinicama osim da to ostavimo za povratak s Raj Ghata. To je on mislio. Pustio sam ga da čeka i izašao na drugi izlaz. Jest da me povratak do hotela stajao skuplje (80 Rs) nego da sam se vratio sa rikšarom koji me dovezao, ali zbilja je tip bio naporan. Uostalom, bar da jednom i ja njih preveslam. Iz straha da ne prođem pored njega i da ne izazovem neku frku krenuo sam u Jamu Masjid pa od tamo u hotel. Spuštao se lagano mrak a ja sam se počeo brinuti jer nikako po mraku nisam želio biti vani. Prošao sam pored skladišta papra i umalo nisam bukvalno ostao bez zraka. A tamošnji radnici bez problema vuku vreće pune papra kao magarci! Strah zbilja tjera čovjeka na razne gluposti; na povratku me jedan rikšar iz raznih razloga nije odveo do krajnjeg cilja ali sam bez obzira na to uvijek platio unaprijed dogovorenu cijenu vožnje. Kasnije sam se već naučio postaviti bitno drugačije prema tim sitnim gulikožama. Zadnjemu sam platio 20 Rs za max 50m jer nisam sirota prepoznao ulicu u kojoj mi je bio hotel.

Za prvi dan sam napravio i previše grešaka ali ništa nije bilo bitno osim toga da sam napokon sam u svojoj sigurnoj prljavoj sobici. Slijedila je naporna noć: nedaleko mog ležaja s druge strane zida povremeno se uključivao enormno bučan agregat. Bez obzira na umor nisam mogao mirno spavati, proklinjao sam i agregat, i majmune koji su ga tamo postavili, sve ostale mnogobrojne izvore buke, i ludu pamet koja me tamo odvukla.