Svanuo je i drugi dan. Smirio sam se i napokon se polako počeo privikavati na okolinu. Tome je svakako pomoglo to što sam vidio ostale strance kako ležerno tumaraju ulicama i kako tako prospavana noć (ako izuzmem sve ono neizbježno psovanje).

Dok sam hodao ulicama svako toliko bi mi se prikrpio neki dosadnjaković koji me je uporno nagovarao pod nekim prozirnim izgovorom da posjetim baš taj restoran ili baš tu trgovinu. Jedan me čak davio nekoliko stotina metara uvjeravajući me kako mu je namjera jedino poboljšati engleski jezik a ne da mi nešto proda… baš je našao s kime će vježbati engleski, sa mnom ga može samo pokvariti. Kad nanjuše zaradu stvarno postaju uporni kao ona dvojica koji su dan ranije stalno kružili rikšom oko mene nudeći mi tour po Delhiu nakon što su vidjeli moju neodlučnost da ih odbijem.

Čak sam počeo i uživati u tom kaotičnom prometu, stvarno, takvo što je u Europi i ostalom civiliziranom svijetu nemoguće vidjeti bilo gdje. Ulice su prenatrpane ljudima, skoro da hodaju jedni po drugima. Ponekad se kroz takve mravinjake korakom probijaju i veliki kamioni sa sirenom na vrhu kabine koja stalno tuli ne bi li upozorila pješake da se malo razmaknu. Pametan izum samo čini se da se nitko na to ne obazire. Semafori su tek ponegdje i jedva su vidljivi od silnih ispušnih dimova – proizvoda motora koji samo nekim čudom izbjegavaju generalku. Uglavnom su u sredini ogromnih raskrižja postavljene kućice za prometnike koje su bar pola metra izdignute od tla, tko zna da li radi toga da ih se bolje uoči ili iz straha da ne budu pregaženi kad se horde razularenih vozača pokrenu. Policajci nisu naoružani pištoljima već bambusovim štapovima dužine cca 1,5m kojima nemilice udaraju po prosjacima i nediscipliniranim taxistima tj. po njihovim vozilima. I bolje da nemaju vatreno oružje jer bi se vjerojatno svi međusobno poubijali. Tek kasnije sam saznao da štapovima praskaju samo po sirotinji, kao i svugdje drugdje po svijetu i ovdje postoji povlaštena klasa koja je nedodirljiva za policiju ili barem uživa neki oblik privilegije.

Krenuo sam u potragu za Humayun´s tomb, ali ovi nevjerojatni stanovnici ovog nevjerojatnog grada nikad čuli za njega. E sad mi pak ništa nije bilo jasno, jedno od meni najljepših zdanja u Delhiu a oni nemaju pojma ni kako izgleda ni gdje se nalazi ni da uopće postoji išta osim onih par rupija koje uporno nastoje iskamčiti na sto načina. Pa nije valjda da nikad nisu izašli iz svog kvarta gdje su rođeni, iako me to baš i ne bi iznenadilo, tko zna zašto…

Ugrabio sam jednog bicikl rikšara koji mi je rekao da će me odvesti na željenu destinaciju, bilo mi je malo čudno jer u Lonely Planetu piše da bicikl – rikše u novom djelu tj. u New Delhiu nisu dozvoljene. Ma, valjda čovjek zna bolje od mene, ipak je on taj koji živi ovdje, pomislio sam i skočio u rikšu. Imao je turban na glavi, neku krpetinu oko sebe, bio je bos i sav mokar od znoja. Od engleskog je znao jedino cjenkanje. Dovoljno. Dok sam sjedio u njegovom vozilu pitao sam se kako može jedan tako mršav i čini se poluishranjen čovjek cijeli dan pedalirati pri ovolikoj vrućini po takvom ogromnom gradu kao što je Delhi. Dobro kad je ravnica, ali na uzbrdicama mi se činilo da će ispustiti dušu, a da onu ludnicu na cesti i nedišljiv zrak i ne spominjem. Kad nije imao dovoljno snage da pedalira uzbrdo, rikšar bi sišao i hodajući vukao rikšu dok bi ja cijelo vrijeme sijedio kao gospodin. Priznajem da me je malo pekla savjest, mora da je takav život pravi pakao, a ja se kao nešto bunim na svoj. Kad bih bolje pogledao vidio bih da i nema baš starih bicikl-rikšara, samo onih koji zbog očajnih uvjeta zarađivanja za život izgledaju staro… hm, na kraju me frajer odveo u Red Fort tj. na sasvim deseto mjesto. Odlično.

Kad sam se pobunio i odbio mu platiti zbog toga što me je odveo na krivo mjesto, u tren oka se oko nas stvorila gužva, okružila nas je hrpa ljudi (Indijaca a tko bi drugi) koja je uporno vršila pritisak da mu platim punu cijenu. Platio sam 15 Rs umjesto 20 Rs samo da se riješim nepotrebne gnjavaže, pogotovo nakon što je iz one hrpe ljudi iskočio onaj rikšar kojeg sam dan ranije prevario pustivši ga da me uzalud čeka na ulazu u Raj Ghat. Nisam mogao vjerovati: pa zar od jebenih 10 milijuna ljudi usred ove košnice ljudi naletim baš na njega??? Glumio sam da ga prvi put vidim i srećom je rulji zavrzlama sa ovim drugim rikšarom bila zanimljivija.

Brže bolje sam si našao prijevoz i dao se petama vjetra. Taman kad sam se ponadao da je mojim putešestvijama kraj, došlo mi je da gorko zaplačem: i ovaj me je turboglupi rikšar odveo na sasvim pedesetu stranu – pred predsjedničku palaču u susjedni New Delhi! Jednostavno nisam imao snage da ga ubijem. I opet ista priča, naletio neki prolaznik i počeo me gnjaviti da čovjeku isplatim ni manje ni više nego 100 Rs! Oh Bože, pa što sam ti skrivio ovaj put? E, ali sada se nisam dao, tako da su prvo spustili cijenu na 75 Rs da bi na kraju potpuno odustali. Nije mi padalo na pamet da mu išto platim. Rekao sam mu da ću mu platiti dogovorenu cijenu ako me odvede na dogovoreno odredište, ali neee, ni čut. Neshvatljivo, bar meni.

Do mojeg cilja nastavio sam pješice po beskrajno dugim i širokim avenijama. Činilo se da nemaju kraja baš kao ni vrućina na kojoj sam se nemilice pekao. Vidjevši da se svuda uokolo po obližnjem parku izležavaju ljudi skrenuo sam malo sa svog puta do čuvene grobnice i otišao kroz park u kojem po običaju nije bilo ni ”k” od klupa. Malo sam se zaustavio popričati sa dva Indijca, po mojoj procijeni srednjoškolske dobi (očito školovani) i saznao par stvari vezano za njihovu kulturu i ambijent u kojem žive. Kako oni očito pripadaju malobrojnijoj skupini dobrostojećih ljudi ne vole baš sirotinjski stari Delhi ni njegove stanovnike. Ako njima Indijcima smrdi možeš mislit kako je bilo meni…

Prošao sam pored veličanstvenog India Gate, ogromnog spomenika u obliku vrata. Nastojao sam prolaznike pitati za pravac vodeći računa o relativnosti njihovih izjava. Naime, ako Indijac ne zna točan odgovor na postavljeno pitanje on će odgovoriti prvo što mu padne na pamet, tako da sam morao pitati više osoba za smjer ako sam htio izbjeći višesatno lutanje po beskrajnim ulicama. To je uz Mumbai jedino mjesto u Indiji gdje se rikše i svete krave ne mogu vidjeti, ali su zato pored mene par puta prozujali Mercedesi i slična “luksuzna” vozila. Nakon što sam sjeo u još jednu rikšu (ovaj put me čovjek za divno čudo dovezao na pravo mjesto), napokon sam ugledao prelijepi Humayun´s tomb! Yupi!

To je ustvari jedna ogromna grobnica okružena velikim parkom punim zelenim papigama i manjim popratnim građevinama. Područje, kao uostalom i sve ostale imalo važnije spomenike i građevine čuva vojska ili policija. U ovom slučaju to je policija koja svuda uokolo vreba strance nudeći im usluge vodiča da bi naravno za to kasnije tražili neki novac. I oni su naoružani samo dugačkim štapovima kojima drže prosjake daleko od spomenika. Nasjeo sam jednom takvom “vodiču” i to me koštalo 2 Rs, da bi mi on pokazao da je ono u što gledam grob. Ja sam vjerojatno to ne bih nikad shvatio, valjda sam mu glupkasto djelovao tko zna? Na ostale pozive sam se zato oglušivao jer mi takve njihove usluge ni najmanje nisu bile potrebne.

Tu sam zato s dvije Njemice normalno popričao prvi put od kad sam došao u ovu čudnovatu zemlju. Ne znam što bih dao da sam mogao s nekim pričati malo duže. Tek kad si tako daleko sam od kuće i pogotovo na još tako stranom mjestu vidiš koliko ti kuća ustvari vrijedi. Uopće nije bitno koliko vremena je proteklo od mog odlaska, bitan je samo onaj prokleti osjećaj usamljenosti, a on je ovdje bio neobično jak. Barem sam naučio kako da jedem onu njihovu superzačinjenu hranu: začina na rižu da, ali u ekstra malim količinama.