Ustao sam oko 5,00-5,30 i sišao pred hotel čekajući da netko dođe po mene prema dogovoru. I stvarno, došao je tip po mene i otpratio do busa na kraju duugačke ulice. Da nisam bio pretrpan stvarima ne bih se ja bunio, ali ovako sam se osjećao kao pretovarena mazga. U autobusu sam bio jedini bijelac među hrpom Indijaca. U tom “deluxe” busu sam s obzirom na cijenu karte koju sam platio očekivao bar klima uređaj. I dobio sam ga ali na azijski način: strop autobusa načičkan ventilatorima i svi prozori širom otvoreni. O udobnosti je glupo i razgovarati. Osjećao sam se jako blesavo jer sam imao osjećaj da sam više platio kartu ja sam nego svi ostali oko mene.

Moje prvo cestovno putovanje u ovom dijelu svijeta je počelo. Za početak nikako izaći iz Delhia, grad je jednostavno ogroman, a šofer je vrludao gradskom periferijom vjerojatno tražeći još potencijalnih putnika da popuni autobus. Nakon beskrajne periferije uletili smo na autocestu tj. uletili smo na nešto što bar izdaleka liči na autocestu. Četiri trake su tu, ali zato uz rub ceste se kreće masa ljudi, biciklista i sve vrste dostupnih životinja. Zaštitna ograda ne postoji, na jednom dijelu je čak cijela jedna traka bila okupirana stadom koza, malo dalje je krdo bivola stajalo neposredno uz cestu. Kad se desi neka prometna nesreća ili kvar na vozilu, vozač ga jednostavno ostavi na mjestu gdje je vozilo stalo. U tom slučaju jedine mjere predostrožnosti koje poduzima (ako ih uopće poduzima) je postavljanje nekoliko kamena malo iza vozila – kao da netko ne bi naletio na njega !? Posvuda uz cestu mogao sam vidjeti poveći broj karamboliranih vozila, uglavnom kamiona, kažu da su to sve nesreće koje su se nedavno desile.

Taj dan sam čak uspio vidjeti kako se postupa u slučaju nesreće sa smrtnim slučajem: čovjek (najvjerojatnije mrtav da mrtviji ne može biti) je ležao u lokvi krvi ispod svog motora dok ga je policajac koji je stajao do njega prethodno okružio kamenjem kako bi označio mjesto nesreće. Stravična slika, pa zar nemaju ni najobičniju krpu da pokriju nesretnika? Autocesta se čak na jednoj dionici i naplaćuje, zanima me samo s kojim razlogom uzimajući u obzir njenu ekstremnu grbavost. Kako sam sjedio u stražnjem kraju klimavog autobusa odlično sam osjećao svaku rupu i svaku grbu preko koje bi prešli. Jedan od tih skokova je bio tako jak da sam se u jednom trenutku našao u zraku potpuno odvojen od sjedišta. Da je rupa bila samo malo veća bilo bi to uspješno turističko lansiranje u orbitu. Posvuda uz cestu niknula su bezbrojna svratišta. Točnije, sklepane straćare u kojima se nudi nekakvo jelo i piće za mnogobrojne kamiondžije, mjesta na kojima se ne bih volio naći niti usred dana. Samo tridesetak metara od jednog takvog “restorana” ležalo je poluistrunulo truplo goveda koje je na onoj silnoj vrućini vjerojatno poprilično zaudaralo. To nije ni najmanje ometalo goste u blizini da bezbrižno jedu.

Dokle god mi je pogled sezao bila je sirotinja, bijeda, smrt i siromaštvo u svim oblicima i bojama. Automobili se mogu sresti samo u blizini gradova dok se na dijelovima ceste na malo većoj udaljenosti od većih naselja mogu sresti pretežno kamioni i autobusi. Izgleda da je 99,9% teških vozila marke Tata. Ovdje važe malo drugačija pravila tokom vožnje, odnosno prilikom pretjecanja vozač koji pretiče jednostavno pritisne sirenu i trubi od početka do kraja samog čina. Ponekad mi je izgledalo da to radi bez nekog osobitog razloga. Žmigavac i nije baš bitan, ionako sumnjam da je bilo što ispravno na tim starim kršinama.

I tako sam truckajući se po zemlji čudesa stigao u Jaipur – the pink city. Autobus je ustvari stao na nekoliko kilometara od grada kako bi moji suputnici pogledali Amber palace. Sad mi je bilo jasno da su me oni lupeži ugurali u jednu indijsku turističku skupinu. Naravno mene trenutno uopće nije bila volja ni za kakav turizam već samo da si nađem nekakav hotel, tako da sam se iskrcao i uletio u rikšu za koju mi ni danas nije jasno kako se tamo našla. Vozeći se do grada vidio sam da ovdje po cesti možeš osim običnih životinja naletjeti i na slonove, točnije moj šofer se skoro zabio u tri slona koji su jedan za drugim hodali uz rub ceste. Vožnja do grada 50 Rs i to do hotela za koji se odlučio moj vozač. Naravno da je dobio proviziju na onih 200 Rs koje sam morao potrošiti za jednu noć. Hotel je stvarno bio dobar, imao je čak i bazen ali ja sam ipak želio prolaziti jeftinije a toliki komfor mi i nije bio potreban. Frajer na recepciji mi je rekao da sutradan cijena može biti i manja, ali sutra stari, mene neće više biti ovdje.

Prvo što sam napravio je da sam kupio kartu vlaka do Jodhpur, 2. class – 103 Rs, ništa u odnosu na ono što sam ja magarac platio za put do ovdje. Jaipur je grad na rubu pustinje Tar, dakle, sušno područje. Međutim bez obzira na to, dok sam bio na željezničkoj doživio sam najveći prolom oblaka tijekom mog boravka u tom dijelu svijeta. Kiša nikako da prestane, nebo se otvorilo, ulica su se pretvorile u jezera. Odlučio sam pričekati da pljusak prestane a da mi čekanje ne bude dosadno pobrinuli su se svi mogući rikšari koji su se našli u radijusu od kilometra uvjeravajući me da je upravo njihova motorna rikša nepromočiva i da će me jeftino odvesti gdje god želim. Jedan sumnjive njuške me čak pozivao na neku njegovu feštu s njegovim prijateljima, mislim da bi oni napravili stvarno dobru feštu sa svim onim što bi mi pokrali. Čak mi ni kratkotrajno društvo drugih turista nije baš pomoglo da se otarasim onih pijavica. Za divno čudo jedan je od tih rikšara govorio talijanski i to poprilično dobro, kaže da ima dosta talijanskih prijatelja, hm, tko zna koja je bila prava istina.

Ajde, rekao sam, već kad spikaš talijanski možeš me odvesti nazad do mog hotela. Uslijedila je luuda vožnja. Kiša je taman bila prestala a kako je sistem odvodnje voda u kolapsu, ulice su bile prepune vode. Rikšar je vozio kao da mu život ovisi o tome da li će stići 5sec prije ili kasnije. Držao je gas do daske, sa svih strana su nalijetala ostala vozila dok su superhrabri… ili superglupi pješaci skakali kao jazavci ispred nas u smiješnom plesu izbjegavanja vozila i vodenih površina. Sve se odvijalo velikom brzinom. Sam pogled na one jadne prometnike koji su samim čudom izbjegavali poludjele horde sumanutih vozača tjerao me na smijeh. Očigledno je bilo da između prometnika i vozača postoji određeni vremenski pomak, nakon što bi zaustavio promet iz jednog smjera, vozila su još neko vrijeme nadirala križajući se, nekim čudom bez sudara, sa vozilima koja su dolazila sa drugih strana raskrižja. Sav taj cirkus se odigravao u sumrak tako da je ugođaj sa onim manjkavim svijetlima bio potpun. Umirao sam od smijeha, to je jednostavno trebalo doživjeti: motorne i bicikl rikše, zaprege sa devama, krave, pješaci, motoristi, automobili, prometnici, autobusi, kamioni i još svakojake čudesne vrste vozila – svi sa tendencijom da zauzmu isti prostor u istom trenutku. Definitivno nema tog zapadnjačkog filma koji bi to mogao dočarati.

Za ručak sam, želeći izbjeći njihovu hranu, pojeo sve tri konzerve tunjevine što sam uzeo sa sobom, dok sam za večeru jeo nešto u čemu je bilo brdo nasjeckane kapule koja mi baš nije prijala. Siguran sam da je upravo ta glupa prehrana bila uzrok tome što sam se sutradan loše osjećao.