Što da kažem o cijelom danu provedenom u vlaku? Malo sam stajao na otvorenim vratima vagona (vlak je bio u punoj brzini), malo sam sjedio, malo ležao. Veliki ruksak sam stavio na moju gornju policu gdje sam spavao, zavezao ga lancem i lokotom za pregradu dok je mali uvijek bio sa mnom.

Slika koje ću se zauvijek sjećati je dečkić koji je čistio vlak. Nije imao više od 7-8 godina, a lice mu je bilo potpuno bezizražajno i ozbiljno. Nije to bilo lice djeteta nego patnika. Taj ni ne zna što je to djetinjstvo već poznaje samo borbu za goli život. Bio je bos, a vjerojatno se nikad nije ni prao. Umjesto metlicom pod cijelog vagona je obrisao svojom derutnom majicom. Žalosniju scenu nisam vidio, došlo mi je za plakati. Poslije je išao od čovjeka do čovjeka očekujući nešto sitniša. Dao sam mu osjetno više nego šta je dobijao od ostalih, točnije od onih koji su mu uopće nešto htjeli dati… Ojećao sam krivnju što živim boljim životom nego on. Nije on bio jedini takav ali je sigurno bio najupečatljiviji.

Cijeli dan su hodnikom prolazili ljudi, gore dole. Prodavači sa perona i iz vagona su nudili sve i svašta. Svakih 10min bi prošao jedan. Žive hodajuće dosade! Vrijeme je polako prolazilo, krajolik se izmjenjivao, prolazili smo kroz nevjerojatno siromašna naselja, polja riže, pamuka i čaja. Svako toliko provirivao sam van vlaka i uvijek bih vidio iste ljude kako vise sa zadnjih vagona, sa vagona za siromašne. Mislim da su oni satima i satima putovali viseći s vagona k´o šišmiši, bili su to nesretnici koji se nisu uspjeli dočepati nerezerviranih sjedala. Jansi, Bhopal i hrpa drugih gradova ostajala je iza mene. Preda mnom je bila druga noć u vlaku.