S rikšarom koji me je sinoć dovezao u hotel dogovorio sam se da će me danas provesti đir po najznačajnijim mjestima u gradu za 150 Rs. Neka, pomislio sam, bar se neću morati gnjaviti za prijevoz taj dan, čak se nisam ni cjenkao iako sam siguran da sam mu cijenu mogao oboriti za bar 50 Rs. Ujutro sam se odjavio iz hotela, a stvari ostavio u garderobi na željezničkoj stanici te napokon krenuo u razgledavanje grada.

Prvo odredište bila je City palace, gdje me zaprepastila činjenica da je ulaznica bila 130 Rs! Jest da se za tu palaču zna da je iznutra jednostavno prekrasna, ali ipak mi se nije sviđala ideja da toliko dam za ulaz pa sam lagano odustao. U mojoj glavi nije bila preračunata vrijednost u kune nego činjenica da je to bila cijena jednog noćenja. I još kad se sjetim koliko mi je u tom trenutku bilo loše nije ni čudo da me za palaču baš i nije bilo briga. Osjećao sam mučninu i imao sam visoku temperaturu, sve to hodajući na vjerojatno +35° C. Nedaleko palače je opservatorij Jantar Mantar, mjesto ograđeno zidinama u kojemu su smještene ogromne zidane sprave koje su nekad služile za proučavanje astronomije. Sa vrhova najviših sprava pucao je pogled na okolna brda i Amber palace, tvrđavu koja je nekad služila za obranu grada i puta koji je iz njega i do njega vodio. Šteta što ja u tome zbog mog lošeg zdravstvenog stanja nisam uživao niti malo. Samo sam gledao kako da tu obavezu razgledavanja privedem kraju. Danas mi je žao što si nisam uzeo vodiča koji bi mi objasnio na koji su se način te drevne sprave koristile.

Ispred opservatorija je bila ekipa sa kobrom. Sjedili su uz zid sa frulicama u rukama i poklopljenom košarom ispred sebe. Pristali su pokazati kobru za 5 Rs. Zmijurina se digla iz košare, dečki počeli puhat u frulice, ja okinuo fotku, a nakon ”klik” seronja je brže bolje poklopio košaru i sakrio zmiju. Toliko o plesu kobri, kol´ko para tol´ko muzike – bukvalno. Napokon je slijedila palača na jezeru, palača koju sam vidio na slikama i iz autobusa kako strši usred velike vodene površine. Jedan od ljepših prizora koji sam vidio. Međutim jedno je kad je vidiš s brda a drugo s obale. Oko jezerske palače letjela su jata barskih ptica. Ulaz u palaču putem neke barčice nije bio moguć, ustvari za određenu sumu novaca vjerojatno bi i to bilo moguće, iako kažu da unutra nema ništa interesantno. Probao sam se raspitati da li je ona izgrađena na jezeru ili je područje naknadno poplavljeno. Ne moram ni reći da pravu istinu ne znam ni dan danas, jedan kaže jedno, drugi drugo, sumnjam da uopće bilo što znaju o tome, glavno da odgovore pa kud puklo da puklo.

Slijedio je posjet najpoznatijoj turističkoj atrakciji u Jaipuru, Hawa Mahal – palača vjetrova. Izgrađena je za potrebe žena tadašnjih moćnika, kako bi mogle promatrati život na ulici bez da budu viđene izvana. Kažu da bez obzira bilo vrijeme vjetrovito ili ne u palači uvijek pirka neki vjetrić, i za vrijeme mog posjeta je stvarno stalno nešto pirkalo. Toliko sam čekao da vidim tu čuvenu palaču a sad sam tamo visio sav pokisao, bilo mi je toliko loše da sam jedva stajao na nogama.

Plašio sam se da mi ne pozli još više. Što ako se srušim nasred ulice? Sam sam i bespomoćan, da li bi mi itko pomogao? Možda, ako bi se u blizini našao neki drugi turist, ali u protivnom čisto sumnjam. Najvjerojatnije bi mi prvi koji bi naletio pokupio stvari a ostali bi me bez imalo grižnje savjesti preskakali. Možda bi sve ispalo potpuno drugačije, ali ja jednostavno to nisam želio provjeravati. Drugo pitanje koje me je mučilo bilo je od čega mi je loše? Ako je samo pokvaren želudac i posljedica privikavanja organizma na potpuno drugačije uvijete funkcioniranja onda je više manje u redu, ali što ako sam pokupio neku boleštinu? Možda ću morat piti neke lijekove, ležati u bolnici, možda ću se morati pod hitno vratiti kući? A što ako završim u bolnici? Znam da su osim u važnijim mjestima u zemlji bolnice uglavnom u katastrofalnom stanju, uostalom dovoljno je osvrnuti se na svu tu prljavštinu i bijedu oko sebe pa da se čovjek zamisli.

Toliko pitanja mi je naviralo u glavu, toliko briga mi je otežavalo dan, a onaj tupavi rikšar me je baš morao odvesti (samoinicijativno naravno) u jednu malu predionicu tepiha. Frajeri mi pokazuju kako se tepih ručno izrađuje, iznose razne tepihe ispred mene, nude me čajem, gnjave da nešto kupim a ja bi ih jednostavno sve pobio jer sam bio u nikakvom stanju, iscrpljen do kraja. Zar je moguće da su toliko bezobzirni da ih jednostavno nije briga da li čovjek umire ili ne, glavno da mu iskamče nešto dolara. Je moguće je, ja sam za njih samo jedan bogati bijelac koji ne zna kud će sa svim tim novcima, a oni su za mene najobičnije bezobrazne sitne gulikože spremne na sve samo da zarade. Rikšar me je nagovarao na kupovinu jer se nadao proviziji, nikako im nije bilo jasno da meni nije ni na kraj pameti trošiti 100 $ na nekakve tepihe.

Koliko god sam osjećao mučninu znao sam da moram nešto pojesti pod bilo koju cijenu želim li izgurati dan. Nije mi ni najmanje bilo do riskiranja sa svakojakom hranom pa sam otišao u najbolji restoran u gradu – Niro´s. Čekajući hranu morao sam pod hitno povratiti i uputio se u WC koji je bio, a što bi drugo, nego zauzet. Dok sam požurivao ženu koja se unutra zatvorila prišao mi je konobar i rekao da se mogu ispovratiti u umivaonik, to što je umivaonik stajao ispred vrata WC-a u restoranu, a ljudi su oko mene jeli, to nije bilo ni najmanje bitno!? Posljednjim atomima snage sam dočekao svoj red i jednostavno jurnuo unutra. Za ručak sam si uzeo pileću juhu bez začina, nevjerojatno koliko mi je prijala što se ne bi moglo reći i za njenu cijenu jer je koštala gotovo kao cijeli ručak u običnim restoranima. A tek cijena obične boce vode – 40 Rs dok je inače prosječna cijena negdje oko 10 Rs. Po tome se vidi da je restoran na određenoj visini, ima čak i svoje ime otisnuto na toj nesretnoj plastičnoj boci vode, vjerojatno je zato tako skupa.

Morao sam nekako ubiti vrijeme do polaska vlaka pa sam malo čavrljao sa rikšarom. Pričao mi je kako ima hrpu djece, kao se živi u Indiji, ja sam muljao da ću se za par dana vratiti sa više novaca i kupiti taj jebeni tepih, on mi je opet nudio da će me ako hoću odvesti u neku trgovinu dragim kamenjem (Jaipur je zaista poznat po tome da se tu može nabaviti jeftino drago i poludrago kamenje osim ako te ne prevare), i na kraju me je odveo na željezničku stanicu. Osjećao sam se prevaren jer sam očekivao da ću vidjeti puno više od onoga što sam zaista vidio. Na kraju me još pitao ako imam što extra za njega!? Zbilja ti ljudi nemaju granica.

Čekajući vlak razgovarao sam malo s jednim parom iz Engleske koji su namjeravali putovati godinu dana – Tajland, Malezija, Australija, Fidži – zavidio sam im. Nisu svi turisti uvijek bili rasoloženi za druženje, zapravo, neki su bili poprilično hladni, kao npr Nijemci. Dok sam stajao na stanici primijetio sam kako neki klinci odmjeravaju čas mene čas moju prtljagu, stisnuo sam prtljagu čvrsto uza sebe i pazio da mi netko ne priđe bliže nego što je potrebno. Kasnije se na takve poglede nisam previše osvrtao jer sam vidio da to rade obično iz čiste znatiželje. Jednostavno, kad Indijac vidi osobu koja mu je iz bilo kojeg razloga zanimljiva (npr. mene) on jednostavno stane ispred nje i bulji bez imalo srama. Najbolje da se čovjek navikne na to jer protiv toga nema lijeka. Ustvari ima, to je puška ali mislim da to i nije baš legalno.

Vlak je, što je najnormalnije, krenuo u zakašnjenju. Malo sam se brinuo kako ću naći svoj vagon i svoje sjedalo međutim sve je prošlo bez većih problema. Ruksak sam lancem i lokotom zavezao za nosače iznad sjedišta i sjeo u svoje rezervirano mjesto. Prilikom petljanja s lokotom lokot mi je ispao iz ruke i umalo pao malom djetetu na glavu. Na moje zaprepaštenje njegovi su se roditelji na to samo smijali, bilo im je smiješno. Ne smijem ni pomisliti što bi bilo da sam to dijete slučajno ozlijedio, vjerojatno bi me cijeli vagon s pravom linčovao i pojeo. Tu sam shvatio da su ljudi u vlakovima, autobusima i uopće skoro svi ljudi koji ti nemaju interes nešto prodati prijateljski raspoloženi i uvijek spremni da pomognu samo ako to mogu. Ugodno otkriće. Vlak je bio krcat, komfor nula, bio sam umoran kao pas a odmor je ostao samo misaona imenica, sva sreća da put nije trebao trajati duže od 5-6 sati. Vani je bio mrak a u prozorima sam mogao vidjeti samo odraze naših blesavih faca. Da stvar bude gora još me i stomak počeo mučiti a ja sam trpio. Nakon višesatne gnjavaže i neudobnog truckanja stigli smo u Jodhpur, bar je tako izgledalo.

Vlak je stao usred neke mračne stanice (vjerojatno neke predzadnje stanice, ali uvijek na periferiji samog grada) a da nitko nije imao ni najmanjeg pojma zašto. Na moja uzaludna pitanja stizali su svakakvi odgovori, svi odreda plodovi imaginacije. Stajali smo tako više od pola sata, neki putnici su nakon nekog vremena izašli van, ostali su sjedili i čekali, nisam znao što da radim pa sam izašao van za onim ledenim Nijemcima i uvalio se skupa s njima u rikšu.

Bila je skoro ponoć, a meni nije baš bilo ugodno lutati sam mračnim i nepoznatim gradom u potrazi za hotelom. Motorna rikša kojom smo brijali po mračnim ulicama bila je prava disco rikša, toga nisam ni bio svjestan dok ponosni rikšar nije oslobodio sve one silne decibele iz zvučnika koji su bili smješteni, a gdje bi drugdje nego na samo nekoliko centimetara od nas. Cijela rikša je naravno bila u skladu s imidžom, raznobojne lampadinice i kičasti krom po svuda, imao sam osjećaj da se vozim na božićnoj jelki.

Cijena noćenja 175 Rs, opet extra cifra, baš me briga samo da ja legnem i stignem napokon do WC-a. Za ovo zadnje bi platio u tom trenutku i duplu cijenu.