U Jaisalmer sam stigao negdje oko 06,00. Još je bio mrak a ispred stanice je bila gomila lešinara sa nekakvim transparentima s imenom hotela i sa svojim vozilima, baš kao što je opisano u Lonely Planetu. Ja sam otišao kod onih za koje mi je sinoć onaj Indijac dao flajer. U jeepu je osim mene bio još jedan par iz Italije, Cuneo . Bio sam sretan kao psić što sam mogao malo popričati s nekim sličnog mentaliteta.

Vožnja do hotela bila je besplatna, soba koju sam ja dobio nije bila ništa drugo nego spavaonica za petero ljudi, ali u ovom slučaju samo za mene. Izgledala je poprilično bijedno, oni madraci su sigurno bili 100 godina stari, sva sreća da sam imao svoje plahte. WC i tuš su bili kat niže, ali što drugo možeš očekivati za 50 Rs? Na krovu je bila mala terasa gdje sam mogao jesti i piti uživajući u pogleda na jedinu još uvijek naseljenu tvrđavu u Indiji.

U odnosu na ostale gradove koje sam do tada vidio, ovaj gradić je bio miran i tih, dovoljno mali da mi za kretanje po njemu rikša uopće nije bila potrebna. Pitao sam se što ti ljudi rade po cijeli božji dan. Grad sam malo obišao sa istim onim turistima koje sam već jednom sreo u Jodhpuru i sa Indijkom sa kanadskim državljanstvom koja je putovala sama, napokon malo uživajući u društvu. Grad, pogotovo tvrđava izgledaju kao prije tristo godina, ulice su kao i uvijek pune smeća i govana, električne i telefonske žice vise svuda bez ikakvog reda. Kladio bih se da dobar dio njih nema nikakvu funkciju. Namjeravao sam kupiti nešto od svile ali sam brzo odustao kad sam vidio da to i nije baš onoliko jeftino koliko sam ja to zamišljao.

Večer sam proveo sa Talijanima doznajući napokon od njih da ”finger chips” nije ništa drugo nego pomfrit, a ”pancake” je tijesto palačinke. Tip je bio u Kaliforniji, Meksiku, Gvatemali, Jemenu, Tajlandu i Laosu, ali ovakvu bijedu kaže da nije nigdje vidio. Nju je tokom dana jedna sveta krava puknula rogovima po boku na što su se svi oko njih smijali. Zanima me da je zviznula kravu da li bi se i dalje svi smijali ili se ponašali potpuno suprotno. Šteta što su već sutradan odlazili.

Hotel su vodila braća s pomoćnicima a onaj najružniji od njih me ulovio daviti da prihvatim njihovu ponudu za camel safari. Čak je spustio cijenu sa 550 Rs na 450 Rs po danu, uključio besplatnu vodu ali meni je i to bilo previše. Kako se ja nisam dao, tako je ružni Indijac psovao i kleo na svom jeziku sve u šesnaest. Ipak sam na preporuku jednog Engleza prihvatio ponudu. Još sam na kraju iskamčio da mi se za noć provedenu u pustinji ne naplaćuje soba u hotelu, stvar koja je trebala biti očigledna ali ju je ovaj htio izbjeći. Tko ga jebe, na njegovu žalost nije mu uspjelo. Na safari sam namjeravao otići prekosutra.

Kad sam krenuo telefonirati desila se jedna doista neobična stvar. Nisam nikako mogao uspostaviti vezu tipkajući pozivni broj za Hrvatsku. Čak sam pomislio da sam greškom tipkao pozivni za Jugoslaviju. Potpuno sam se zbunio. Nakon što sam bespomoćno zatražio telefonski imenik zaprepastio sam se: iako je izdanje bilo novijeg datuma, u njemu je još postojala i SFRJ i Čehoslovačka! O Hrvatskoj, Sloveniji, Češkoj i ostalima ni riječi. Oni kao da su živjeli drugačiju povijest. Da stvar bude gora ista stvar se ponavljala i na drugim mjestima sve dok na kraju nisam našao telefon koji je bio uključen u normalnu mrežu. Zanimljivo je da mi se to desilo jedino ovdje u Jaisalmeru i nigdje drugdje tokom čitavog puta. Jasno mi je da ljudi ovdje nemaju pojma ni o čemu osim o stvarima koje se direktno njih tiču, ali bar bi telefonska kompanija mogla biti ažurirana, pogotovo nakon nekoliko godina.

Uz sve moguće probleme Indija ima jedan popriličan problem sa distribucijom električne energije, potpuno normalna stvar je da dolazi do prekida opskrbom. Nezgodno je kad se to desi navečer po mraku kao što se to npr. desilo meni. Otišao sam kupiti hladnu bocu vode na ulici budući da je tamo bila jeftinija nego u hotelu. Na povratku – puf – mrkli mrak. Znam da sam bio maksimalno 100m od hotela ali u onom mraku nisam imao pojma u kom smjeru treba ići i koliko dugo. Ne vidjevši doslovce ni prst pred nosom nisam se usudio pomaknuti se da ne bi zalutao, da me nešto ne pogazi ili da ne naletim slučajno na neke od onih šugavih pasa koji noću iznenada živnu, okupe se u čopore postajući jaki i agresivni. Stajao sam tako kao majmun uz rub ceste držeći u rukama ledenu bocu vode čekajući svjetlo. Nakon nekog vremena uputio sam se u avanturu i ne znam ni sam kako, stigao do hotela ni ne znajući da sam na pravom mjestu. Mora da sam glupavo izgledao stojeći u mraku pred vratima hotela i raspitujući se kako da dođem do njega.

Osim struje, u ovom pustinjskom i suhom području imaju problema i s pitkom vodom. Ne znam da li u gradu postoji vodovodna mreža, ali moj hotel sigurno nije bio priključen na nju. Vodu su dopremali cisternama koje prazne u rezervoar smještenom ispod zgrade. Zbog toga sam se prije tuširanja i odlaska na WC morao raspitati ima li dovoljno vode. Kad je rezervoar bio poluprazan i pritisak slabiji na drugom katu voda nije dopirala. Tu sam se susreo i sa jednim jako blesavim oblikom WC školjke ”sa krilima”. Gornji je rub bio proširen i izbrazdan tako da se moglo sjesti na nju onako kako to mi zapadnjaci činimo ili pak se popeti na nju i koristiti je kao čučavac. Ne moram ni spominjati da mi nije padalo napamet sjesti na nju zbog prljavštine, a čučeći pola metra iznad poda mi je izgledalo krajnje šašavo, pogotovo nakon što sam probao. Ipak sam ja potražio dobri stari čučavac (školjke su pravi raritet) na katu niže. U svakom indijskom WC-u se pored čučavca na desetak cm od tla nalazi manja slavina budući da oni ne koriste toaletni papir. Svašta. Kakva im je higijena svjedoči i sljedeći primjer: iskorišteni WC papir trebalo je baciti u jednu kanticu u ćošku (!?) jer im je kanalizacija valjda u tako jadnom stanju da ne trpi čak ni to. Ulice (grad je na brdu) su u Jaisalmeru bile izbrazdane uz kraj s nekakvim kanalićima po kojima je tekla smrdljiva i prljava vodurina. Ne bi me iznenadilo da su oni bili dio kanalizacijskog sustava, baš kao u srednjem vijeku.