Polako sam ustao i uživao u svježem zraku. U 15,00 polazio je bus za Udaipur, grad za koji kažu da je lijepo mjesto. Kartu sam kupio putem ekipe iz hotela. Putem njih možeš dobiti sve, naravno u sve to će si oni zaračunati i određenu proviziju. Vjerojatno je tako bilo i ovaj put jer kako bih inače objasnio besplatnu vožnju rikšom do stanice. Bus je po običaju bio sve samo ne udoban ali je barem imao zatamnjena stakla. Čudni su ti njihovi busovi, vozačka kabina okupira cijeli prednji kraj sve do prednjih vrata autobusa koja su kako sam kasnije vidio i jedina. Vozački je prostor fizički odvojen od putničkog dijela, tu su osim vozača i ostalih koji rade u busu, njihovi prijatelji. Prtljažni prostor se ne nalazi ispod sjedala nego na zadnjem dijelu autobusa, kao velika hauba. Ovaj ludi narod kad nekamo putuje, najčešće putuje bez ikakve prtljage, samo s onim što ima na sebi, eventualno s jednim koferićem!? Malo sam se brinuo da mi ne bi slučajno nestala prtljaga, možda sam pretjerano u toj brizi, ali sigurno je da bi bez nje teško išlo. U svakom autobusu ima izgleda bar petero zaposlenih. Što svi oni rade nije mi ni danas sasvim jasno. Jedan vozi, jedan naplaćuje karte, jedan se brine o prtljazi, jedan izvikuje kroz vrata ime odredišta… bo? Krajolik je bio dosadan, satima uvijek ista slika: pustinja, ponekad barake i nebo. Tek u busu sam doznao da moram presjedati u Jodhpuru. To sam zamišljao na slijedeći način: dođemo na stanicu, izađem, uđem u drugi bus i krenemo dalje. Je, to bi možda bilo presjedanje u nekom normalnom svijetu… ali ovdje ne nikako, ni u ludilu. Bilo bi previše jednostavno za njihov imidž.

U Jodhpur sam stigao oko 21,00. Jedan od radnika iz autobusa me pozvao, dao prtljagu, frknuo me u rikšu i nakon što je nešto rekao rikšaru i dao mu novac rikšar je započeo večernju vožnju. Ništa mi nije bilo jasno ni kamo idem, ni zašto, ni tko su ti ljudi, ni kako sam u to uopće uletio kao ni sto drugih stvari. Ovaj me rikšar odveo usred neke ulice na kojoj su bila dva stola za kojima je sjedilo brdo ljudi. Oko njih je hrpa drugih ili sjedila ili spavala na ležajevima usred pločnika. E baš za jednim od tih stolova je rikšar nakon nekih nesporazuma kupio moju kartu za idući bus (!?), da bi me nakon toga opet odveo par stotina metara u neku drugu mračnu ulicu i iskrcao pored mog navodnog busa. Nakon sve te zavrzlame uopće nisam bio siguran kamo ću drugo jutro uopće završiti, čak i da se nađem u Bangladešu ne bi se bio čudio. Naravno ovu rikšu sam još morao dodatno platiti 10 Rs, iako nisam baš siguran da već nije bila plaćena. Nema veze, samo da sam ja na pravom autobusu.

Bilo je 21,30 i taman sam se ponadao da smo krenuli. Bus je kružio gradom, jedan od autobusnih djelatnika je visio kroz vrata i glasno izvikivao ime grada koji nam je bio destinacija – Udaipur. Ljudi su ulazili i izlazili, opet mi ništa nije bilo jasno, da bi se na kraju oko 22,00 opet našli kraj onih istih stolova u onoj istoj ulici. O Indijo, stvarno znaš biti naporna, ponekad čak i previše. Prije polaska, upali su u bus dva velika i ćelava tipa, bijelci, i tek tako da ne bude dosadno, napravili cijelu frku. Prvo ih je frajer htio suprotno njihovom traženju staviti da sjede odvojeno, da bi nakon toga podivljali jer su putnici ispred njih previše nagnuli sjedala (bezobzirni i česti običaj po indijskim busevima) tako da oni nisu imali mjesta za noge. I to su naravno sredili tako što su u bijesu i na silu gurnuli sjedišta prema naprijed bez upotrebe ikakvih poluga (možda su pritom čak inešto polomili). Indijci su ih se bojali, bilo je to tako jasno, a ja sam cvjetao od sreće što je napokon i tim često bezobraznim ljudima netko stao na kraj.

Vožnja je bila duga i neudobna, a kad sam vidio kakva je cesta koja povezuje dva grada slabo mi je došlo. Ajde što je grbava, ali bila je tako uska da su kod mimoilaženja oba vozila malo morala sići s asfaltiranog dijela. Užas! Kakvi li su tek seoski putovi? Nije ni čudo da ovdje putovanja tako dugo traju.