U kasno jutro uputio sam se na tvrđavu. Puna je uskih uličica i prelijepih zgrada sa fino izrezbarenim fasadama. Po ne znam koji put se nisam mogao načuditi uvjetima u kojima ti jadnici žive. Posvuda uokolo bilo je svakojakih vrsta pasa koji se nisu činili baš bezazleni, stoga sam se micao od njih što sam više mogao. Kako je sa hotelske terase pucao lijepi pogled na tvrđavu tako je sa tvrđave pucao još ljepši pogled na grad, obližnje jezerce i okolnu pustinju s kržljavim i rijetkim grmićima. Šteta što to nisam mogao ni sa kim podijeliti. Nisam uspio doznati kolika je temperatura ali zacijelo je mogla biti oko 40° C.

Trgovac koji mi je prodao moj prvi kupljeni suvenir (Ganesh izrezbaren u drvu) za divno čudo je čuo za Hrvatsku, Ivaniševića i nogometaše. Za razliku od njega, njegovi zemljaci ime Croatia nisu bili sposobni ni izgovoriti a kamoli da znaju što je to i gdje je to. Klasična prva rečenica koju upotrijebe dosadnjakovići koji hoće na bilo koji način iskamčiti pare od tebe je: ”Odakle si prijatelju?” Nakon nekog vremena počela mi je ozbiljno ići na živce njihova nesposobnost da izgovore Croatia i objašnjavanje da se nalazi u Europi i bla,bla, tako da sam na to pitanje uvijek počeo drugačije odgovarati, lagati i izmišljati države koje ne postoje. Ovdje u Jaisalmeru sam jednoga čak uvjerio da sam iz Japana, na što je on konstatirao da i ne izgledam baš kao Japanac. Tko zna zašto.

S obzirom na njihovu manjkavu kvalitetu, suvenire sam očekivao jeftinijima iako ni ovako nisu bili pretjerano skupi. Pretjerano je bilo jedino moje prvo nastojanje da spustim cijenu kad sam u jednom dućanu htio uzeti neku stvarčicu za samo 10-20% od njegove prvobitne cijene. Čudim se kako me trgovac nije izbacio iz dućana s obzirom na to koliko se uvrijedio. Ganesha sam platio 80 Rs a jednu narukvicu sam oteo za 10 Rs. Razglednice koje sam slao bile su očajne kvalitete. One prve koje sam poslao iz Delhia nisu nikad stigle, nije ni čudo kad sam ih poslao putem jedne male agencije umjesto da osobno potražim poštu. Što se desilo? Sitni lopov je razglednice bacio a novac naravno zadržao. Tko mi je kriv kad sam bio naivan, sva sreća da sam se vrlo brzo ambjentirao i više vodio računa o tim sitnicama.

Saznao sam da u 15,00 jedna grupa kreće na safari koji traje dan i po za cijenu od 600 Rs. Priključio sam im se kao šesti. Ostatak grupe činio je par iz Njemačke, Shai iz Izraela, Sarah iz Njemačke, i Suzan iz Nizozemske – sve samostalni putnici.

Potrpali smo se u jeep i krenuli. Neki čudan osjećaj je pičiti po pustinji. Asfalt nije baš širok, ali je zato izuzetno grbav i to cijelom dužinom puta, kao da cestu naprave grbavu već kod njene izgradnje. Svako drugo vozilo osim terenca bi odavno ostavilo amortizere po ovakvim krnjim putovima. Prvi put smo stali pored nekakvog groblja koje smo pogledali samo izdaleka, budući da nikoga nije toliko zanimalo da bi plaćao ulaznicu. Iduća stanica je bila kraj jednog neuglednog svetišta da bi tek naredni hram nekoliko kilometara dalje od ovog bio ono pravo. Jednostavno nevjerojatna građevina, prepuna sitnih detalja, potpuno izrezbarenih vanjskih i unutarnjih zidova. Tko zna koliko je vremena i truda bilo potrebno da se izgradi? To je bilo mjesto gdje bi najrađe stao i odspavao koju uricu, međutim morali smo ići dalje. Put nas je vodio kroz mala pustinjska naselja a u jednom smo se i zaustavili. Još jedanput sam se čudio uvjetima u kojima ti ljudi žive: malene zidane barake, većinom bez prozora, sazidane usred pijeska. Uokolo su trčkarala malena brižna dječica, musava, prljava i ružna. Tuga, jad i čemer. Tik uz ta malena naselja prolazio je dalekovod, a oni ne samo da nemaju električne energije nego vjerojatno ni ne znaju što je to. Pogled te djece je bio prazan i tup, djelovala su kao da prvi put vide nekog drugog osim sebe samih. Ubrzo smo se pokupili iz tog depresivnog sela. Promet na cesti je bio rijedak, uglavnom kamioni. Prolazili smo pored deva uz cestu svaki put nadajući se da su to naše i da je ovom truckanju došao kraj. Uzalud…

Tek nakon otprilike 2 sata grbave ceste i, a što bi drugo, neudobne vožnje stigli smo do naših deva. Sjeo sam na svoju i u trenutku dok se podizala sa mnom na leđima nisam znao gdje se nalazim. Trebalo se samo čvrsto držati da ne bih slučajno pao s nje. Tek kad se digla do kraja vidio sam koliko sam ustvari visoko. Hm, sa zemlje mi je izgledala malo niža. Neposredno prije polaska gledao sam na TV-u putopisnu reportažu u kojoj se govorilo o Rajastanu i pustinji Tar te u kojoj je bilo govora i o camel safariju u kojeg sam se upravo upuštao. U toj emisiji svaki je turist na devi imao svojeg vodiča koji je pješke vodio devu za uzde pa sam isto očekivao i sada. Ne moram ni reći da se desilo potpuno suprotno. Kako se deva dignula, lagano je počela hodati bez da se naš vodič (jedan) ni najmanje uzbuđuje radi toga, kao da ja svaki dan samostalno jašem devu pustinjom. Vidjevši da ne reagira, onako već pomalo se udaljavajući, pitao sam ga kako se time upravlja na što je njegov odgovor glasio: ”Kao sa jeepom, ako želiš ići lijevo vuci uzde lijevo, ako želiš ići desni vuci uzde desno. ”Logično nema što, u ovom trenutku mi se moje pitanje čini krajnje bedasto, ali u onom trenutku 2m iznad pijeska njišući se u svim smjerovima i udaljavajući se na leđima te zibajuće barke u smjeru pustinje smatrao sam da je to pitanje bilo i te kako neophodno.

Safari je započeo i u stvarnosti. Bilo je zabavno upravljati devom, lijevo, desno, brže, sporije, čak zabavnije nego da sam vozio jeep. Najveći užitak je predstavljao prelazak preko pješčanih dina iako su područja čistog pijeska bila poprilično ograničena, ostalo je više nalikovalo na polupustinju zbog povremenog kržljavog raslinja, ponegdje tek kao maleni prizemni grmovi dok bi na nekim drugim mjestima to raslinje bilo skoro pa visine deve. Pretpostavljam da je to bio ustvari samo početak one prave nemilosrdne pustinje do koje bi trebalo proći još malo više puta.

Nakon 2 sata jahanja na svu sreću je uslijedila pauza. Imao sam osjećaj kao da me sve živo boli. Ulogorili smo se na pješčanima dinama. Zalazak sunca u pustinji nisam uspio vidjeti zbog naoblake daleko na horizontu. Naš vodič je ujedno bio i kuhar pa su mu se njegovi kolege priključili baš prilikom spremanja večere. Bila je to idilična slika: mrkli mrak je razbijala svijetlost plamena oko koje su se okupili naši domaćini spremajući večeru i čavrljajući na svom jeziku. Klapa koja se okupila oko njega je bila prva liga. Vodič je tokom cijelog safarija ponavljao ”welcome you, welcome you” bez obzira da li bi ga netko nešto pitao ili usred normalnog razgovora, djelovao je zbilja kao dobar čovjek i iako mu se više ne sjećam lica teško da ću ga ikada zaboraviti. Ostali safaristi su pohvalili njegovo kuhanje i uživali su u večeri za razliku od mene koji sam jeo samo zato jer sam morao nečim napuniti želudac. Lako njima, oni su se ili već odavno navikli na indijsku kuhinju ili se doma zbilja loše hrane.

Nakon što su u svojim vrećama za spavanje svi legli spavati pod vedrim nebom nastupio je apsolutni mir. Na mogućnost noćnog susreta s kakvim zalutalim škorpionom nitko nije ozbiljno pomišljao iako je realna opasnost stvarno postojala. Pijesak se već poodavno ohladio, bilo je tako ugodno svježe a zvuk tišine je bio tako nestvaran. Nigdje buke, galame, dima, smrada, zagušljivog sobička ili truckajućeg vlaka – iznad mene samo nebo, beskrajno čisto, ogromno i zvjezdano. Nisam mogao oči odvojiti s njega. Tek ovdje, ležeći usred pustinje i zureći u vis shvatio sam koliko je to isto nebo prelijepo. Nigdje oko mene nije bilo apsolutno nikakve prepreke koja bi mi omeđivala horizont, mogao sam jasno vidjeti mliječnu stazu u svom njenom zvjezdanom sjaju. Ne sjećam se da sam ga ikad gledao i vidio na taj način ma koliko sam ponekad kod kuće i pokušavao. Samo se u daljini povremeno čuo slabašan zvuk zvona stada krava. Definitivno najljepša noć od mog dolaska ovamo a vjerojatno i tokom cijelog mojeg putovanja.