Cijeli sam dan proveo u sobi odmarajući se i dremuckajući. I cijeli dan me tresla visoka temperatura baš kao i prethodni dan, a uz to me još mučio i proljev. Bar sam bio na sigurnom u sobi. Jest da je soba bila malo skupa ali sam bar imao kakav takav crno bijeli TV, još kad bi skužio kako se pali to čudo bilo bi još bolje. Izašavši na mikro terasu shvatio sam da se hotel nalazi sa druge strane željezničke stanice na kojoj sam se sinoć iskrcao, samo s druge strane pruge. Ha, a rikšom smo se vozili cijelu vječnost da bih stigao zapravo na isto mjesto. Tračnice su bile doslovno 30 m od mene, kad je vlak prolazio sve se treslo. Ti idioti imaju neku čudnu satisfakciju da trube lokomotivskom sirenom kad vlak stane, dok stoji, pa opet kad vlak krene. Buka je bila neizdrživa, međutim kao i milion ostalih ludih stvari to je ovdje potpuno normalno. Ponovo sam se divio hrpi električnih prekidača kojih je bilo svugdje po zidu. Jedan za jedno svjetlo, drugi za drugo, treći za stropni ventilator, četvrti za nešto sasvim deseto, neki su bili dupli, za neke jednostavno nisam imao pojma čemu služe a vjerojatno pojma nisu imali ni sami vlasnici hotela. Moguće da sam pritiskom na jednog od njih palio i gasio svjetlo nekome od susjeda.

Sišao sam u hotelski restoran – velika prostorija i dva stola sa stolicama, nigdje nikoga osim mene i mladog ružnog kuhara. Ručak, koji je na kraju bio jedva jestiv čekao sam cijelu vječnost, najvjerojatnije kuhar nije ništa tamo kuhao, već je otišao po njega u najbliži restoran. Znam da se to često dešava.

Kad sam htio nazvati svoje zvao sam staru na posao zaboravljajući da je subota i da ne radi, toliko o vremenskoj orijentaciji. Za večeru sam htio nešto ”dobro” pojesti pa sam otišao u restoran na željezničkoj do koje sam se prošetao. Rikšari su me uporno oblijetali nudeći mi prijevoz i ne shvaćajući da jedan bijelac hoće šetati. Večera je bila skoro pa OK. Kupio sam si kartu za Jaisalmer, pustinjski grad nedaleko pakistanske granice, za 132 Rs second class sleeper s rezervacijom. Bio bih otputovao istu večer da nisam dao rublje na pranje u hotelu.

Na kraju sam ipak skopčao kako se pali onaj nesretni TV. Program je bio priča za sebe, sve u skladu sa mjestom na kojem sam boravio. Srećom našao sam i neki sportski program pa sam nekako pratio utakmicu nečega između nekoga i ne znam koga. Pornića nije bilo.