Svanuo je novi dan, temperatura mi je pala, proljev skoro prestao a ja sam opet bio onaj stari, bar približno. Htio sam se odmoriti i potpuno se oporaviti tako da od Jodhpura nisam vidio ništa, nema veze, glavno da je meni dobro, a to mi je ipak bitnije od svega.

Odlučio sam ručati opet u onom alanfordovskom restoranu u hotelu ali na lukavi način: naručio sam rižu bez ikakvih začina i putar. Riža s putrom, napokon ću jesti nešto kvazinormalno. Eh da, tome sam se veselio, ali opet kurac. Putar je bio toliko slan da sam se skoro izrigao. Ovaj ručak mi je bio na kraju još gori od onog jučerašnjeg kad nisam znao da li u juhi plivaju komadići kruha, mesa, nekog povrća ili nešto sasvim drugo. Još mi je klinjo taj prokleti putar naplatio više nego što je rekao prilikom narudžbe – krepajte svi. Kasnije sam doznao da je taj putar u biti koncentrat putra otporan na kvarenje na visokim temperaturama (frižideri su luksuz) pa je to razlog njegove ogromne slanosti.

Nedaleko hotela niže niz prugu kupio sam kilogram banana za smiješnih 10 Rs po kili tj. 1 Rs za jednu bananu (nešto su manje nego naše ali i slađe). Pravo osvježenje nakon svih onih škifeca koje sam jeo do tog trenutka. Prilikom plaćanja hotelskog računa još jedno iznenađenje, povrh onih 350 Rs ide još i 10% poreza.

Svako toliko bih nazvao na kratko svoje doma znajući koliko se brinu i bilo mi je poprilično teško zbog toga. Sva sreća da nisu mogli vidjeti sve ono što sam ja mogao. Ne znam što bih bio dao za malo njihova društva i za malo mamina ručka. Jedva sam čekao da ih ponovno vidim, a do tog trenutka bilo je više od mjesec dana. Nisam se imao kome požaliti, nisam imao s kime podijeliti divljenje zbog nečeg što sam doživio, sve to je malo umanjivalo cjelokupnu vrijednost ovog puta. Nisam očekivao da ću se osjećati tako usamljeno budući da sam se tokom studiranja itekako navikao na samoću i boravak izvan kuće, međutim ovo je ipak potpuno drugačija situacija.

Na željezničkoj stanici sam sjeo u glavnom holu promatrajući ljude. Sveta krava je normalno neometano ušetala u hol, obišla šaltere žvačući i otišla dalje. Svete krave, ima ih po svuda, hrane se svim i svačim od najlonskih vrećica pa do korova, neometano stoje gdje im se sviđa, seru posvuda, netko kaže da nemaju vlasnika a opet netko drugi da imaju (po običaju). Zaobilazio sam ih za svaki slučaj u širokom luku, ako ih dirneš ode glava, čak su i zakonom zaštićene. Pa ipak kad Indijcima zasmetaju tjeraju ih i gađaju kamenjem bez pardona, baš me zanima kako bi rulja reagirala da ih ja tjeram kamenjem. Sjećam se slučaja kad se jedna krava parkirala točno ispred otvorenih vrata autobusa, mogao si ući ili izaći jedino da je preskočiš.

Dok sam kratio vrijeme promatrajući svijet oko sebe prišao mi je mladi Indijac dajući mi flajer za jeftini hotel u Jaisalmeru. Nakon njega društvo mi je od 18,30 do 22,30 tj. do polaska vlaka pravio jedan 51-godišnji Sikh. Kaže da turban skida jedino za spavanje, dug je 8m i frkne ga na glavu za otprilike 5 minuta. Dok je skoro cjelokupna stanica pratila važnu utakmicu kriketa na TV-u u holu, on mi je objašnjavao razliku među tamošnjim ljudima i raspitivao se o mojoj zemlji i o Europi. On je inače nadzornik mehaničara u indijskoj vojsci. Kako je sa mnom bezbrižno započeo komunikaciju, tako je počeo razgovarati i sa drugim Indijcima koje je prvi put vidio. Očito da oni puno lakše uspostavljaju kontakte i da su puno otvoreniji nego mi na zapadu. Sreo sam još neke strance ali oni mi nisu ni izdaleka bili zanimljivi kao ovaj Sikh. Svidjela mi se jedna njegova konstatacija na moje čuđenje kako su lijekovi tamo jeftini, rekao je: ”lijekovi su ovdje jeftini ali i bolesti su također jeftine.” Rekao je to bezbrižno sa smiješkom a to što je rekao bila je prava istina. Boleštinu možeš pokupiti na svakom koraku, skoro da sam golim okom mogao vidjeti mikrobe kako gmižu. Isprobao je moj sprej protiv komaraca, djelovao mi je u tom trenutku poput radoznalog djeteta kad vidi nepoznati predmet.

Pronašao sam svoj spavaći vagon i svoj ležaj. Put je trebao trajati cijelu noć. Ovaj vagon se razlikovao od običnog, ličio je na ogromnu kutiju sardela. U jednom odjeljku je dva puta po tri reda ležaja (jedan ispod drugog). Tijekom dana ležaj u sredini se preklopi i služi kao naslon dok se na donjem sjedi. Srećom dobio sam gornji ležaj tako da sam mogao otići spavati neovisno o ostalim ljudima koji su još sjedili. Ugurao sam prtljagu nekako između sebe i pregrade odjeljka i nastojao nekako zaspati. Kao i obično prozori su bili otvoreni a ventilatori na stropu su radili punom parom tako da je u vagonu vladao popriličan propuh. Da sam kod kuće izložen takvim propusima ujutro bi me boljela svaka koščica u tijelu, na svu sreću ovdje ne vladaju isti zakoni. Iako sam se često budio izgleda da sam ipak uspio nešto odspavati.