Rano legnem, rano ustanem. Današnji cilj je bio Swayambunath ili ”Monkey temple”, kupio sam si vodu i peciva i zaputio se prema Durbar squareu. Nisam mogao odoljeti a da se ne zaustavim u jednoj prodavaonici suvenira kako bi pogledao cijenu izrezbarenog drvenog šaha. Rad je bio na visokom nivou, baš kao i cijena: 125$. Naravno, mogla bi ići i niže ali ne dovoljno nisko za mene. Ulazak u bilo koju trgovinu je nemoguće obaviti sa jednostavnim razgledavanjem robe i odlaskom. Ovdje sam morao lagati da se moram dogovoriti sa navodnom ženom oko cijene pa da ću se još vratiti, bilo je to puno jednostavnije rješenje nego da frajeri jure za mnom po ulici sa šahom u ruci. Prodavač mi je pričao kako je jednom čovjeku potrebno 3mj. da ga izradi – bajke. I da ga radi zubima napravio bi ga puno brže. Čak sam napokon i našao otvorenu poštu i uspio poslati razglednice. Sjedeći na najvišoj stepenici najpoznatijeg hrama odbijao sam usluge vodiča na Himalaje i čistača cipela koji mi je htio čistiti tenisice.

Krenuo sam na pohod prema ”majmunskom hramu”, nakon duplog jurišanja na Sarangkot ovo je bila prava mala šetnja. Prešao sam preko visećeg čeličnog mosta za pješake. Pri svakom koraku most se ljuljao. Šteta što nije bio duži, bilo je zabavno poskakivati hodajući preko njega. Opet me je put vodio lagano uzbrdo kroz siromašna predgrađa, prljava i uglavnom neasfaltirana da bih se na kraju našao pred stepenicama. Mrzio sam stepenice još iz Pokhare. Bar ih je ovaj put bilo daleko manje, ali još uvijek u dovoljnom broju da riknem do vrha.

Popevši se pred veliku stupu razočarao sam se. Suvenire i štandove sam mogao i očekivati ali ne u ovolikom broju. Oko stupe se nalaze molitveni bubnjevi koji vrijede kao izgovorena molitva jednom kad se zavrte. Ajde da i to probam. Mladi japanski par je bjesomučno hodao oko stupe vrteći bubnjeve neumorno. Bit će da su dobrahno zgriješili. Japanci… puni para i svakojakih čuda tehnike. Malo dalje u jednoj posebnoj prostoriji jedna žena se molila na način da se klekne i legne potrbuške sklopljenih ruku, poslije hop na noge i opet na pod… budući da je i ona to radila sa iznenađujućim fanatizmom zaključio sam da je i ona valjda imala puno grijeha na savjesti. Šetao sam se malo uokolo, razgledavao suvenire i manje stupe, panorama grada me i nije baš previše impresionirala, vidio sam i boljih. Malo dalje od stupe nalazi se neki hramić uz samostan, ali ništa interesantno. ”Monkey temple” je toliko turistički eksploatiran da mi nije bio neki gušt biti tamo. Jedino mi je raspoloženje popravio nestašni čopor majmuna kad je jureći po kompleksu porušio dobar dio suvenira sa stolova. Dugo vremena nakon toga suveniri su ležali na podu dok su majmuni nehajno skakali po zidovima okolnog samostana.

Do grada sam se dovukao polako. Prolazeći pored mnogobrojnih dućana trgovci su me uporno pozivali unutra. Ne znam odakle im ideja da meni treba baš ono što mi oni nude? Dileri me salijeću svakih 100-200m.

I tu negdje oko 15,00 počinje moja odiseja s telefoniranjem. Nikako dobiti vezu, kao da sam na kraju svijeta. Nakon mnogobrojnih pokušaja svakih pola sata, vezu sam dobio tek tri sata kasnije. Naravno, pokušavao sam svakih pola sata ili sat. Tu je minuta razgovora ”samo” 200 Nrs, 40 NRs jeftinije od onoga što sam platio u Pokhari. Nazvao sam doma i ostavio broj za ”call back” koji me koštao 5 NRs po minuti ne računajući prve tri besplatne. Ovo je bio prvi put nakon mjesec dana da sam pričao na hrvatskom duže od minute, čak cijelih 5 minuta, a toliko toga smo si imali za reći. Nakon tog razgovora bio sam sretan kao mali pas.

Inače iz Nepala sam zvao samo staru na posao, bar sam bio siguran da mi se neće javiti ona glupa telefonska sekretarica. Isuse koliko sam mrzio taj uređaj! A mojima doma nikako objasniti da ga isključe jer, ahm, pa i nije baš ugodno zivkati s drugog kraja svijeta, sve to dobro plaćati i još se na kraju nanervirati radi pizdarije.

Već kad sam se našao u toj agenciji pogledao sam i cijenu karte busa za Chitwan koja je bila 250 NRs. 30 metara niže platio sam je 150 NRs!? Na večeru, zna se – ”Everest steak house”. Malo sam bio razočaran veličinom porcije, ili sam stvarno dobio manje mesa ili sam se ja samo prebrzo navikao na dobro. Ipak bio bih pojeo ja i još ponešto.