Prva stvar koju sam napravio bila je slanje razglednica. Nadao sam se da će bar te stići budući da one koje sam poslao iz Indije nikako nisu stizale.

U Patan, obližnji grad s druge strane mosta uputio sam se pješke. Prolazeći Durbar squerom naletio sam na isti suvenir po cijeni od 80 NRs kakav mi je sinoć jedan trgovac nudio za 450 NRs! Nisam ga kupio jer sam smatrao da ću ga naći po toj cijeni bilo gdje, naravno da sam se prevario i dan danas mi je malo krivo zbog toga. Put me dalje vodio glavnom prometnom ulicom punom smoga i dima. Dosta ljudi je nosilo maskicu na licu ne bi li se bar malo zaštitili od svih onih otrova u zraku. U ovom kvartu vjerojatno nemaju problema s komarcima, ovaj dim je tako gust da bi i konja ugušio. Ipak je u Indiji deset puta zagađeniji zrak, samo što tamo nitko ne mari za zaštitne maske. Baš njih briga, otporni su oni vjerojatno i na kemijsko oružje. Šetnja do Patana je potrajala nekih 40-ak minuta, nisam mislio da ću iz jednog grada u drugi otići pješke.

Iščupavši se iz predgrađa stigao sam na patanski Durbar square koji je dosta manji od onoga u Katmanduu ali i puno ljepši. Bilo je nekoliko različitih hramova i svi su bili posloženi jedan do drugoga. Tek sad su mi riječi Irkinje sa Sarangkota kad je pričala kako voli Patan imale smisla. Među njima je bio i jedan hindu hram interesantnog izgleda u koji se kao i u većinu hindu hramova ne smije ući, bar to važi za pripadnike drugih religija. Bez veze, u crkvu i u džamiju može ući svatko… Tu sam kupio nasmiješenog Budu za samo 70 NRs na foru ”ah, u Kathmandu je to isto 70”. Bez bjesomučnog cjenkanja, bez boli. Malo dalje spustio sam u jednom dućančiću na istu foru cijenu suvenira s majmunima sa 450 na 100 NRs i svejedno ih nisam htio kupiti jer sam znao da ih stvarno mogu kupiti za manje para.

Natrag sam ipak išao lokalnim busom, hm… bar se to čudnovato poluraspadnuto vozilo tako zvalo. Vožnja je koštala bijednih 3 NRs. Ne znam dali je gore izgledao izvana ili iznutra. Sjedeći na zadnjem sjedalu morao sam paziti da si kožu ne oderem na stršeći komad oštrog lima. I ovdje je karte naplaćivao neki mladi dečko koje je usput davao upute vozaču kada da krene i kada da stane držeći svežanj novčanica u rukama.

Sišavši s autobusa uputio sam se u Pashupatinah, i opet pješke. Ovaj put je ”šetnja” trajala oko sat vremena. Opet sam prolazio kroz siromašniji i samim time realniji dio grada. Tek jednom tamo shvatio sam da je to mjesto ujedno i mjesto na kojem spaljuju mrtve. Za razliku od Varanasija tu možeš slobodno i slikati i snimati, njih to previše ni ne smeta. Vjerojatno možeš i skakutati po leševima ako ti to pričinjava neko čudnovato zadovoljstvo. Meni baš i ne, pa tu egzibiciju nisam ni pokušavao izvesti. Ali ipak je jedna sličica pala… ovdje leševe pokrivaju slamom umjesto drvima, a ovome kojeg su tada spaljivali virila je ruka iz te slame. Možda zvuči stravično ali ja i nisam bio nešto šokiran.

Cijelo područje je načičkano malim hramovima. Opet sam naletio na show sa zmijama, ali ovaj put su drugi plaćali a ja ukrao jednu fotku. Ti mali hramovi su bili ”nastanjeni” sa saduima, svetim ljudima duge kose i duge brade koji su stalno tražili pare.

Za nazad mi se nikako nije dalo ići ponovo pješke a turista s koima bi eventualno podijelio trošak taksija do grada nije bilo. Vratio sam se busom opet za 3 NRs.

Na večeru (steak house, naravno) i suvenire mi je ovaj put otišlo više novaca od predviđenog, u kunama smiješnih 22 Kn. Eh da, one majmune-suvenir sam na Pashnupatiju našao za 70 NRs, uvijek na istu jednostavnu foru. Kamen sa uklesanim zmajem sam kupio od jednog simpatičnog Tibetanca. Prvo je za mali kamen tržio 100 NRs, pa za veliki 100, pa je spustio cifru na 60, a kako nije imao sitnoga veliki kamen sam dobio za 50 NRs. Bio je toliko simpatičan da sam na odlasku razmišljao da se vratim i dam mu još 50 NRs. Ipak, znam vrlo dobro da koliko god mislim da sam nešto jeftino platio uvijek to platim znatno više od prave vrijednosti, ipak sam ja ovdje ”bogati bijelac”.