Slušajući ujutro golubove kako guguću sinulo mi je da sam zaista visoko, ipak biti na četvrtom katu nije šala. Izašavši iz hotela krenuo sam pravo na Durbar square i imao što vidjeti. Prvo sam prošao pored stare kraljevske palače da bi odmah zatim uletio na oveći trg prepun prodavača suvenira koji su svoju robu držali izloženu na tkaninama rasprostrtim po podu. Nakon toga slijedio je Kathmandu iz dokumentarnih emisija, hram do hrama. Koliko god na slikama izgledaju obično i beznačajno, ovako uživo su nešto sasvim drugo. Prva stvar koju sam napravio je da sam se popeo na najvišu stepenicu onog najpoznatijeg i sjeo. Dugo vremena sam to želio napraviti. I eto me tu, sjedim na najvišoj stepenici, imam vremena kao u priči i mirne duše promatram užurbani svijet ispod sebe. Bilo je to idealno mjesto na kojem sam mogao na miru pročitati u vodiču malo više o povijesti tih građevina.

Na tom trgu bilo je svega i svačega: hrpa stranaca, Nepalaca, Tibetanaca, vodiča, prodavača svega i svačega, taksija, rikši, pasa, motorista, automobilista, čudnovatih sadua-svetih ljudi, i tko zna koga sve još.

Krenuo sam prema dijelu grada gdje je trebala biti nekakva žičara. I bila je, ali ne onakva kakvom sam je ja zamišljao. Mislio sam da se tom žičarom prevoze ljudi do nekog obližnjeg brda. međutim ona služi samo za prijevoz tereta. Zalazeći sve dublje u sirotinjska predgrađa nailazio sam sve više ne kojekakve sumnjive face i nisam se baš ugodno osjećao. U Indiji bi mi takva slika bila potpuno normalna, međutim ovdje sam se prebrzo bio navikao na onaj ljepši i ugodniji dio grada. Čak je i ovo sirotinjsko predgrađe izgledalo bolje nego normalni indijski grad.

Na povratku sam opet zastao na Durbar squareu i ovaj put sam u razgledavanje krenuo preporučenom rutom iz Lonely Planeta. Prošao sam pored tisuću svakojakih hramova koji su mi na kraju svi nalikovali jedan na drugoga. Neki od tih manjih hramova i stupa nalaze se po dvorištima a oko njih se igraju djeca dok odrasli kockaju ne primjećujući svijet oko sebe. U jednom od takvih širokih dvorišta mi je čak i jedna grupica djevojčica pristala pozirati za sliku. Oprezno sam ih lovio u kadar očekujući da mi netko od odraslih zatraži novac za slikanje. Prošao sam džabe.

Lutajući tako gradom naletio sam i na jedan čudnovati nadvožnjak, noseći stup se nalazio u sredini raskršća dok je platforma s pločnicima bila spojena sa 4-5 krakova (mostova). Nakon cijelodnevnog lutanja jedva sam čekao vratiti se u hotel. Putem sam ponovo nailazio na ulične trgovce narkoticima, ili su oni bili posvuda, ili sam ja uvijek prolazio istom ulicom, ili su mi oni bili svi isti…

Na večeru sam otišao u ”Everest steack house”, restoran kojeg mi je svojedobno preporučio onaj Shai iz Jaisalmera. Steak je koštao 3$ umjesto 2$ kao što mi je rekao, ali je zato bilo toliko mesa koliko doma mama spremi za cijeli ručak. S colom i 10 NRs manče račun je iznosio 235 NRs, ali je napokon došao taj trenutak da i ja izađem iz restorana sit i zadovoljan. Još jednom se potvrdila ona kako ponekad male stvari razvesele čovjeka. Ranije tokom dana sam uz još neke stare slučajne poznanike sreo Japanca bivšeg suputnika za Pokharu. Japanac je sutradan kretao na trecking do Mont Everest base kamp. Zavidio sam mu i priželjkivao da i ja jednom odem na takav ”izlet” iako sumnjam da ću to ikada imati prilike napraviti.