Danas se kreće za Royal Chitwan national park. Kako mi se taj put stvaarno nije dalo pješačiti a i htio sam malo probati vožnju taksijem uletio sam u nekakvu staru Toyotu, da bi me ovaj odveo na odredište – susjednu ulicu. 30 NRs, ali baš me briga. Naišao sam na istu sliku kao i prije par dana u Pokhari – milijardu autobusa samo ovaj put posloženi jedan iza drugoga uzduž jedne beskrajne avenije. U to friško nepalsko jutro čekanje na polazak busa kratio sam ispijanjem indijskog čaja kojeg je u jednom prolazu na podu kuhala žena srednjih godina. Malo čaj, malo razgovor s ostalim strancima i vrijeme je prošlo. Doručak je bio na jednom od usputnih stajališta.

Stigli smo na kraj našeg puta autobusom. Gužva. Tisuće ljudi koji te uporno vuku baš u njihov hotel. Kaos. Ništa novo, ništa neobično, ništa strašno. U početku je nas troje stranaca namjeravalo ostati na okupu, međutim trubasta Irkinja je zalutala u sasvim neki deseti jeep. Nijemac Mark i ja smo se ukrcali u jedan od preostalih desetak. Aute je od zadnje ”autobusne stanice” dijelio pješački most. Jeep je bio kašeta nad kašetama, vozili smo se potpuno neasfaltiranom cestom punom rupa, rupčaga i rupica, svih vrsta i dubina. Trudio sam se držeći se za karoseriju da ne ispadnem uslijed silnog poskakivanja. Htjeli smo samo vožnju ali kad je šole rekao da ima smještaj za 50 NRs odlučili smo pogledati.

Sobe su ustvari mali zasebni bungalovi napravljeni tko zna od čega, zidova obloženih zemljom izvana i iznutra, sa podom od natučene zemlje, slamnatim krovom i jednim krevetom u sredini zaštićenim mrežom protiv komaraca. Koliko para toliko muzike. Bilo je tu još i zidanih soba sa pravom kupaonicom ali to mi nije bilo potrebno. Ekipa turista koju smo zatekli bila je stvarno OK. U vrtu među kućicama mogao si sjesti za stolom. Svo to malo imanje se nalazilo cca 50m od rijeke Rapti, a s druge strane je počinjalo područje nacionalnog parka sa slonovima, tigrovima i ostalim cirkuskim čudesima (dobro, ajde, ne mislim pritom na akrobate i prodavače grickalica…). Navečer je sve mirno i tiho iako ni po danu nema baš neke gužve. Osoblje je naravno vrlo ”friendly”, možeš čak i jesti i to ne sam kao na nekim drugim mjestima. Čim smo se smjestili, Mark i ja smo odbrijali u potragu za safarijem i drugim aktivnostima. Cijene su bile šarene kao i obično.

Sauranha je samo obično selo koje svoje blagostanje može zahvaliti isključivo turizmu. Ljudi sve rade ručno, baš kao prije 150 godina. Polja obrađuju s motikama ili bivolima, rižu sijeku i tresu ručno, roba se naravno pere na rijeci, kuće seljaka imaju slamnate krovove itd. Našli smo ”elephant safari” za 400 NRs, vodiča za u park za 300 NRs i upad za nekakav folk dance za 50 NRs. Jeftinije se stvarno nije moglo.

Navečer dok smo išli cestom kroz selo, Nepalac koji nas je vodio se iznenada zaustavio. U polju riže (obranom) uz cestu bio je nosorog. Vrlo slabo se vidio, ali bio je baš tamo-među kućama. Saznao sam da je tamo opasno glavinjati noću baš zbog takvih nepoželjnih i ponekad pogubnih susreta. Folk dance je bio sasvim OK, plesači su bili isključivo mlađi muškarci, od plesačica ni traga. Šteta jer su neke stvarno lijepe. Ples koji su izvodili je bio sa štapovima, nešto nalik na onaj koji sam vidio na ulicama Udaipura, samo mnogo kompliciraniji i zahtjevniji. Nakon plesa došao je na red bolji dio programa sa ”kravom, seljakom i poslije paunom”. Naravno to su bili prerušeni ljudi koji su znali kako nasmijati publiku. Umjesto sat vremena trajalo je samo 45min. Na te fore sam se, tko zna zašto, već bio navikao.

Navečer u našem ”hotelu” upoznao sam Mio iz Tokya, a od kud bi drugo? Čini se da samo Japanci iz tog grada putuju po svijetu. U početku je nešto spominjala Tajland, pa sam pomislio da je od tamo. Sudeći po sitnoj građi i sitnom glasiću bio sam uvjeren da nema više od 15 godina! Svjetlo je bilo poprilično slabašno, sijalica je vjerojatno bila od 2W. OK, pomislio sam, možda ima 16, 17 godina… imala je 22… Jedva da sam povjerovao, uvijek bi sreo cure koje su izgledale starije, ovaj put je bilo drastično obrnuto. Mogao sam samo konstatirati da simpatičniju curu odavno nisam bio sreo. Nije ni čudo da nam je svima privukla pažnju. Čak mi je bilo krivo kad smo se nešto kasnije svi raštrkali na spavanje.

Prisjećao sam se puta koji me doveo do tog malog mjesta u Nepalskoj nizini, puta punog poderanog asfalta i stajanja zbog ekipe koja se iskrcavala usred ničega zbog raftinga. Pamtit ću ga i zbog toga jer sam na tom putu vidio jedino ambulantno vozilo u Nepalu. Šteta što su ga upravo vadili smrskanog iz provalije, kamion koji je bio spucan u zid mi čak i nije bila neka novost. Bez obzira na sve, bus koji me dovezao do Chitwana bio je najudobniji bus kojim sam se vozio u tom djelu svijeta. Imao sam beskonačno puno mjesta za noge, a kako se bus pomalo putem praznio imao sam i dva mjesta samo za sebe i to na onoj strani na kojoj sam htio.