Zašto Nepal? Zašto Indija? Ako bi se pitalo moju mater odgovor bi sasvim sigurno bio: “Zato jer je blesav!” Ako bi se pitalo mene: “vidjeti Nepal je bio moj san, a Indija je ionako usput pa zašto ne?”

Svejedno, došao je i taj dan, dan polaska. Koliko god sam ga iščekivao s nestrpljenjem, toliko sam ga se i bojao. Ipak je preda mnom bilo mjesec i pol dana samostalnog lutanja po egzotičnim mjestima o kojima je malo tko išta znao, ili čak znao da uopće postoje. Mjesto polaska – Ljubljana, aerodrom Brnik. Stara me praktički nije ni otpratila. Jednostavno nije imala snage za to. Za nju je taj moj put bio kao odlazak na strijeljanje, uostalom nisam je ni mogao kriviti za takovo razmišljanje.

Vožnja do aerodroma bila je užasna: kiša, kiša, i kiša. Sam ljubljanski aerodrom me svojom veličinom malčice razočarao. Ali opet, što drugo očekivati od države za koju kažu – jebeš zemlju koju prođeš na rezervi? Od silne neizvjesnosti bio sam poprilično nervozan. Pitao sam se što mi je sve to uopće trebalo? Pa zar ne mogu normalno živjeti kao i svi drugi normalni ljudi? Ne! Očito nisam jedan od tih “normalnih” ljudi… Samo čekanje na ukrcaj izgledalo mi je kao vječnost, a preda mnom su bili tjedni samoće. Sama pomisao da ću se uskoro naći na jednom od velikih svjetskih aerodroma – Frankfurt, nije me ostavljala ravnodušnim, a da ne spominjem pomisao kako ću tu istu noć biti posve sam usred Azije. Prošlo je dosta godina od mojeg zadnjeg leta avionom. Stjuardese u Adria Airways i nisu se baš lomile od ljubaznosti, ali to me baš i nije previše zanimalo, imao sam druge misli po glavi.

I napokon Frankfurt. Čim sam izašao iz aviona uvjerio sam se da su svi moji strahovi vezani za snalaženje na aerodromu neutemeljeni. Aerodrom je zbilja ogroman, tri terminala su međusobno povezana potpuno automatiziranim vlakićem. Međusobno su udaljeni cca 20 minuta hoda. Inače, mislim da bi se tu mogao snaći i potpuni idiot, pa zašto ne bih i ja. Morao sam nekako ubiti vrijeme od 9,30 do 12,50 kad je trebalo početi ukrcavanje na moj idući let: Frankfurt – Delhi. Lunjao sam po beskrajnim prostorima, čak sam mjerio vremenski razmak između dva aviona prilikom slijetanja ili polijetanja: minuta i 30 sekundi! Da je zračni promet na ovom djeliću Njemačke zbilja gust može se vidjeti već i u zraku prije slijetanja. Uspio sam izbrojiti skoro 20 tragova ostalih aviona koji su se nalazili u našoj relativnoj blizini. Ljudi koji upravljaju svim tim prometom imaju dobru grbu na leđima. Čekajući na ukrcaj osjetio sam dašak Indije. Tu sam prvi put vidio ljude među kojima ću boraviti 45 dana – Indijce. Promatrao sam te meni neobične prilike i njihovo ponašanje koje me već i ovdje pomalo počelo nervirati. Pritom mislim na onu mladu majku, Indijku, koja nikako nije mogla odgovoriti kćerkicu da ne baca novine sa stalaže na pod i uporno ih je podizala za njom. Možda da je to dijete zviznula bar jedanput u životu, sad bi bilo mira. Već kad sam se ponadao da ću let dijeliti s nekim dobrim komadom, komad shvatio da je sjela u krivu čekaonicu. Eh, živote…

Ulazeći u “jumbo jet” opet mi nije bilo pravo. Zar ne bi taj avion trebao biti nešto veći? Televiziji zbilja ne možeš ništa vjerovati. Nije dosta šta nam prodaju silikonske mitove nego daju i krivu predodžbu o veličini aviona. Za razliku od prethodnog leta, sjedalo mi nije bilo do prozora…grrrrr. Bio sam osuđen na video zid na kojem su se izmjenjivali podaci o letu i trenutačna pozicija aviona na karti s raznim programima. U krajnjem slučaju mogao sam slušati i muziku sa slušalicama na jednom od nekoliko ponuđenih kanala s unaprijed snimljenim repertoarom.

U 14,00 smo poletjeli. To je dakle bilo to, točka s koje više nema povratka, čak i kad bi to htio. Iza mene je ostao Frankfurt sa svom svojom mrežom autocesta. Brzina 1050 km/h, visina 11000 m, vanjska temperatura -49° C, pisalo je na video zidu. Avion je bio krcat Indijcima, tek nas je bilo nešto malo bijelaca. Hrana mi je bila totalno bez veze ali u odnosu na ono što me kasnije čekalo bila je fantastična. Barem su Lufthansine stjuardese izuzetno ljubazne, vidi se što je ozbiljna avio kompanija. Osim laganih turbulencija iznad Kaspijskog jezera i Turkmenistana let je bio potpuno miran, drugim riječima dosadan. Leteći iznad Afganistana razmišljao sam kako bih volio jednog dana obici tu zemlju, potpunu divljaštinu. Sad sam se morao zadovoljiti time da sam iznad nje. I nije baš neka utjeha, ali…