Još jedno jutro dočekano u vlaku. To je čudo koliko amer može dugo spavati, jest da je imao masku na očima i čepove na ušima, ali opet… Krajolik je bitno drugačiji nego prethodnih dana, palma ima sve više i više, a tuneli i mostovi se izmjenjuju jedan za drugim. Nije to bilo lako za izgraditi. Moji suputnici su odlučili otići na sjever Goe pa su ranije i izašli. Tko im je kriv, ja sam se uputio na manje turistima zakrčen jug kao što mi je i bilo preporučeno.

Izašao sam u Madgaonu, za razliku od prethodnih, maloj stanici začudo bez sirotinje po podu i taksista ispred ulaza. Još sam samo trebao uskočiti u lokalni vlak za Canconu. Karte se prodaju isključivo sat vremena prije polaska vlaka. U sjećanju su mi još bile slike gužve oko nerezerviranih mjesta, na stanici se polako okupljao sve veći broj ljudi a ja sam polako postajao sve nervozniji pripremajući se onako umoran na bitku. Kad je vlak napokon stigao uvjerio sam se da mjesta ima na izvoz, ali tek nakon što sam se grčevito poput divljaka ugurao među prvima.

Opet sam se kao i u prijašnjim vlakovima vozio malo na otvorenim vratima vagona. Ludo je stajati na vratima držeći se za rukohvate dok vagon piči po desetak ili više metara visokom mostu iznad rijeke ili kanjona. Nikoga nije briga da li ćeš pasti i što će biti s tobom, ako želiš, ubij se, slobodno. Saznao sam da vožnja na otvorenim vratima prilikom prolaska kroz tunele i nije baš pametna. Vrtloženja zraka su tako jaka da te uz malo nepažnje i gluposti može povući van vlaka! Eto, sad znam jednu više.

Nakon 40-minutne vožnje kroz bezbrojne tunele i preko bezbrojnih mostova sišao sam u Canconi, minijaturnoj stanici usred ničega, baš kao što mi je Australac opisao prije par dana. Iako nije bilo ni žive duše odnekud se iščeprkao nezaobilazni rikšar i prebacio me do obližnje obale. Tek kasnije sam skužio da me frajer odveo malo van puta s namjerom da me uvali u neku praseću sobicu u dogovoru s vlasnikom. Vlasnik je spustio cijenu na 60 Rs. Za svoje zadnje dane u Indiji nisam baš namjeravao spavati bilo gdje a pogotovo ne na jednom takvom mjestu.

Bio sam blizu plaže, kroz tisuće palmi sam mogao vidjeti prazninu u smjeru oceana. Pod nogam pijesak i samo pijesak. Nastavio sam prema Sun&Moon restoranu, nisam ni stigao do njega a već sam imao drugu ponudu. Za razliku od prethodne, koliko god skromna bila, ova mi se i svidjela. 30m od oceana, ispod prvih palmi nalazile su se male (industrijski) isprepletene kućice od trske. Pod je bio pijesak, isti kao i izvan nje. Jednostavno i neodoljivo. Cijenu sam sa 125 Rs spustio na 100 Rs i napokon sav sretan zakoračio na plažu.

Imao sam i što vidjeti. U biti bilo je sve onako kako sam i očekivao ali ovako uživo bio je pravi užitak, pogotovo nakon ovolikog prevaljenog puta. Pijesak je krem boje, na krajevima zaljeva ogromno tamno kamenje (stijene), palme, palme i opet palme. Bilo je malo turista, ali dovoljno da se ne osjećam usamljeno. Po plaži su parkirani mali ribarski brodići a ispred zaljeva otočić sa tropskom šumom, baš kao u mašti. Toplo sunce, povjetarac, šum mora,… ne ide mi se doma, još kad pomislim kako je sad tamo hladno.

Odmah sam otišao kupiti nekakve kupaće gaće. Samo 40 Rs, koliko para toliko i muzike. Ionako je to samo za prvu pomoć. Prije nego što sam ih isprobao prodavač je brzo odnio van trgovine jednu curicu misleći da ću se skinuti potpuno gol – mo’š si mislit’. Probao sam ih preko svoje odjeće. Tek onda sam se otišao tuširati i malo se srediti. Patike i čarape sam skinuo prvi put nakon hm, predugo vremena. Iskreno sam žalio ženu koja će te čarape oprati za nekoliko rupija. Skidajući ih nadao sam se da bilje oko mene neće iznenada uvenuti.

Konačno sam mogao hodati bos po pijesku i plićaku baš kao što sam godinama gledao na TV-u. Restorani su na samoj plaži a prva večera mi se neočekivano svidjela. Bit će da sam se navikao. Jedva sam dočekao da legnem u pravi krevet. U ”sobi” sam imao svijeće umjesto struje, odvojena kupaonica nije imala tekuću vodu nego samo ogromne posude pune vode a ipak je sve onako čisto bilo savršeno u svojoj nesavršenosti.