U 06,45 sam stigao u Mumbai, ”the big city” – kako ga je nazvao jedan Francuz, točnije stigao sam na jednu željezničku stanicu daleko u predgrađu. Obavijesti na razglasu su išle na tri jezika: hindi, lokalni i engleski. Na izlazu me dočekao čopor taksista koji bi se bili i zaklali samo da me negdje prevezu. Do glavne stanice otišao sam lokalnim vlakom i požalio. Toliko je prenatrpan da je to čudo. U odnosu na ljude koji se tiskaju u tim vagonima, sardinama je u konzervi prva liga, pravi party. Sva sreća da sam silazio tek na zadnjoj stanici jer nemam pojma kako bi ranije uspio doći do izlaza. Svakom stanicom dalje u vagon je ulazilo sve više i više ljudi, nisam se mogao maknuti ni milimetra. Poslije sam vadio ugnječenu bananu (točnije ono što je od nje ostalo) iz džepa na ruksaku na koju sam bio zaboravio. Žene se voze u posebnim vagonima jer bi u ovako prenatrpanom prostoru i nehotice bile odrpane.

Glavna željeznička stanica je ogromna, da sam grad i ne spominjem. Kroz periferiju do sporedne željezničke sam se vozio 45min, a isto toliko gradskim vlakom od nje do glavne stanice. Nakon kraćeg čekanja kupio sam kartu za Madgaon u Goi, polazak u 22,30. Bar je ovdje postojao normalan red, prisjetio sam se one gomile ljudi koja bi bez ikakve pameti i reda navaljivala na šalter informacija, a nakon što bih se malo pobunio još bi me i blijedo gledali čudeći se valjda što sad opet strancu nije po volji. Bio sam zadovoljan što mi je polazak iz Mumbaia isti dan tako da ne moram tražiti prenoćište.

Imao sam cijeli dan za lutanje. Prije svega otišao sam potvrditi svoju povratnu avionsku kartu. Poslovnica Lufthanse se nalazi u prizemlju jednog nebodera sa uniformiranim stražarom na ulazu, a službenica iza pulta je bila izuzetno zgodna. Definitivno je birana po izgledu premda se ni njenoj profesionalnosti ništa ne može prigovoriti. Nisam mislio da ću se onako smrdljiv i svakakav osjećati u toj zemlji malčice neugodno. ‘Ajde, bar me klima uređaj malo ohladio. Kao da sam tisućama kilometara daleko odavde.

Taksijem sam otišao do Gate of India, vjerojatno najpopularnije turističke atrakcije u gradu. Ovdje je rikšama i kravama pristup zabranjen, bar u širem centru, što je u gradu od 15 milijuna duša s okolicom poveća površina. Čak je taksist uključio taksimetar čiji sam šašavi princip rada skužio tek nakon rasprave prilikom izlaska. Gate of India se nalazi na obali odakle polaze brodovi za obližnji Elephanta island. Na taj mali izlet ću morati malo pričekati jer je baš ponedjeljkom zatvoreno. Eh.

Mumbai se jako razlikuje od svih ostalih indijskih gradova. Izgleda kao veliki europski ili američki grad, ali nastanjen Indijcima. Dobri auti, semafori, sve vrvi od poslovnih ljudi, mobiteli, luksuzne trgovine, autobusi na kat… ma kao da nisam u istoj zemlji. Lutao sam po Marine driveu, popeo se na bus i eto mene u Haji Ali tomb – muslimansko svetište usred mora. Do njega vodi put krcat sirotinjom, većinom teških tjelesnih invalida. Na izlasku sam nekima i dao nešto sitnoga, međutim daš jednome a ostalih 500 te odmah stanu dozivati. Siguran sam da im ne fale svi oni silni udovi da bi trčali za mnom. Haji Ali je zanimljiva građevina, ali ništa spektakularno. Viđao sam i boljih.

Odmarajući se pročitao sam u Lonely Planetu da na Marine driveu ima i akvariji, šteta što je i on ponedjeljkom zatvoren. To sam naravno vidio tek kad sam došao tamo. Večer sam proveo povlačeći se po stanici. Čak sam i vlak čekao na krivom mjestu tj. krivom peronu. Ja naivac ravnao sam se prema onome što piše na rasporedu i zaboravio da je to ipak luda Indija. Ipak treba biti budala za ne skužiti da nešto ne štima. Toliko sam vremena već ovdje da mogu i drugima davati savijete kao što sam ih ranije primao. Gledao sam kakav rat vlada za nerezervirana mjesta i zahvaljivao i mom i njihovim bogovima da ja ne moram biti jedan od ”vojnika”. Kad sam nekako našao svoj vagon iznenadio sam se. Svi mi stranci bili smo na jednom mjestu. Prvi put da oko mene nema Indijaca. I tako je počeo moj finalni put na jug i moja zadnja (za sada) noć u vlaku. Već sam umoran od putovanja. Izgleda da je taj vlak bio de luxe čim je u WC-u imao običnu školjku – wow! Blentavi kontrolor je došao kontrolirati karte u 00,45 i probudio cijeli vlak, dobio sam neobjašnjiv poriv da ga polijem benzinom i zapalim.