Jutro kao i svako drugo u vlaku, sa svim onim prodavačima čaja, kave, keksa, helikoptera… koji prolaze po 900 puta gore dole svakih par minuta izvikujući na sav glas ono što nude. Oko 08,00 sam ugledao zadnju (ili možda prvu) stanicu gradskog vlaka. Pomislio sam da je cilj blizu, ali šipak (opet). Stigao sam tek poslije sat i po, možda dva. Tim stanicama nikad kraja. Tek kad sam stigao u Kurlu uvidio sam da je to ona ista stanica na koju sam došao iz Gorakhpura. To je ustvari Lokmanya, samo što je Kurla novo ime. Stvarno sam umoran od svih tih gluposti.

Karta za drugi razred gradskog vlaka je 5Rs a za prvi 53 Rs! Prvi vlak koji je naletio pustio sam da prođe i vidio da je bolje gađati zadnje vagone. U drugi sam uletio bez problema. Krajolik do centra je dosadan. Gotovo cijelim putem samo sirotinja. Kućice, ako se to tako može nazvati, su tik uz prugu baš kao i ljudi i djeca koja tamo žive. Ponovo sam se mogao diviti kako ljudi seru i pišaju posvuda uz prugu usred bijela dana, bez imalo srama.

Veći ruksak sam iskrcao na željezničkoj stanici a manji kao i uvijek uzeo sa sobom. Nakratko sam se vozio u autobusu na kat, niš´ posebno. Čak sam gore nekog debelog zamijenio za konduktera. Dobro šta sam ga zamjenio za konduktera ali još sam mu i rekao odredište očekujući da mi proda kartu. Baš sam stravično glup ponekad. Nisu posebni ni vozači gradskih autobusa, isti su divljaci kao i vozači međugradskih autobusa. Dok je majka s kćerkicom izlazila, šole je krenuo. Nastali su trenuci panike i kod majke koja je sišla i kod kćeri koja je ostala na vratima. Vozač je stao, kćer izašla da bi se sve na kraju završilo smijehom. Pa zar njih ništa ne može razbjesniti? Odmah sam otišao potražiti prenoćište u ”Red salvation army”. Nisam se baš puno nadao od kako mi je Diego rekao da tamo nikad nije našao mjesto. Mjesto u spavaonici košto samo 100 Rs s obzirom da je vani najjeftinija soba 270 Rs, i to prava rupa. Za samo 3 Rs stvari mogu zaključati u poseban ormarić, a nakon toga pravac Elephanta island.

Povratna brodska karta je 50 Rs. Vožnja brodićem traje oko sat vremena. Tek tada sam vidio što je to velika luka. Gdje god sam pogledao po ogromnom zaljevu sami teretni brodovi. Grad se prostire s lijeva i s desna koliko god pogled seže. Zadnje zgrade su se gubile u izmaglici na horizontu. Na otoku ponovljena priča: brdo prodavača suvenira. Izbušeni slonić od alabastera što je drugdje bio 150-200 Rs tu je koštao samo 40 Rs! Na otoku su hramovi isklesani nekad davno u živoj stijeni, točnije 4 komada. Do hramova vodi milijardu stepenica, a one slabije pokretne i starije turiste nose uzbrdo na nekim velikim nosilima, vjerojatno za dobru lovu. Nosači imaju zbilja težak posao, ne znam kako se ne sruše od napora.

Sami po sebi hramovi su impresivni, makar je prvi najveći i najimpresivniji. Šteta što su kipovi iznutra dosta oštećeni. Osim turista tu ima i puno lokalaca koji na otok dolaze provesti malo slobodnog vremena. Majmuna ima brdo, a ovdje se ljudima približavaju i na manju udaljenost nego što sam ranije viđao. Nisam se dugo zadržavao, pa sam se nakon što sam se popeo do jednog starog velikog topa sjurio dole do brodića.

E tek tu je postalo stvarno zanimljivo. Prvo se majstorima konop za vezivanje broda zapleo oko propelera. Naravno nakon šta smo se svi ukrcali i otisnuli od obale. Kako ga nisu mogli odvojiti na njihov glupi način, jedan od mornara se morao spustiti u onu prljavu smeđu vodu. Za to vrijeme mi smo bespomoćno plutali… Krenuli smo. Nakon 15-ak min. motor je žestoko prasnuo. Motor se nalazi u sredini broda, nepokriven, idealno da nekoga ozljedi. Kad je prasnuo vidio sam da je nešto odletjelo u zrak. Nekim Indijkama je to bilo smiješno, baš da mi je bilo vidjeti njihov blentavi smijeh da ih je nešto strefilo posred čela. Ne znam kako, ali nakon koje minute opet su ga pokrenuli. Pitao sam se što je iduće na redu, možda podivljali Moby Dick nasrće na nesretnu glupu brodicu punu unezvjerenih turista i njihovih domaćina?

Povratak u grad mi je bio i više nego dosadan, odlutao sam do Air Indie pogledati ima li od tamo koji bus do aerodroma, uzalud, ništa od toga. Iskušao sam jednog taksistu koji je cijenu do aerodroma s 450 Rs spustio na 300 Rs nakon što je stotinjak metara jurio za mnom. Možda bi cifru spustio i na 250 Rs ali i to mi je previše. Navečer u spavaonici rastegao sam majicu na jastuk i legao na goli prljavi madrac. Patike sam skinuo tek pred jutro. Nekako sam i uspio zaspati, međutim nakon što sam se usred noći probudio s mojim je snom bilo gotovo.