Ovaj dan je započeo negdje u međuvremenu. Bar sam ona zadnja dva sata imao društvo i to stvarno ugodno društvo. Ulazeći u avion kao da svakodnevno ulazim u jumbo jet. Taj put sam imao mjesto do prozora i to cijelim putem na oba aviona. Poletjeli smo. Gledao sam kako u daljini iza mene ostaje silna rasvjeta Mumbaia. A ja sam sjedio tamo u avionu, lijevo ocean i mračno nebo, desno Indijac koji je po običaju skinuo cipele, za mnom sva ona bijeda, gluposti i ljepote što sam ih u 45 dana doživljavao, a ispred mene jedino mjesto na svijetu koje je nezamjenjivo – dom. Bio sam sretan što se napokon mičem sa tog prljavog mjesta. Poslije, čim sam došao doma žalio sam što nisam mogao ostati još koji mjesec više. Indija je takva, mrziš je i voliš istovremeno.

Ruta je išla preko glavnog grada Omana, Musqata, tako da sam taj grad uspio vidjeti bar po noći s visine (8500m-9500m). Želja mi je jednog dana vidjeti ga sa zemlje. Osvijetljen je kao Las Vegas. Preletjeli smo Hormuški tjesnac i počeli nadlijetati Iran, za razliku od Arapskog poluotoka tu je vladao potpuni mrak. Ustvari rasvjeta je postojala, ali isključivo na seoskom nivou. Prava rasvjeta se mogla vidjeti jedino iznad Esfahana, jednog od najvećih gradova u Iranu. Isprva sam pomislio da je to Teheran, tek mi je ljubazna stjuardesa rekla istinu. Tokom leta opet mi je počelo kruliti po crijevima, posljedica one salate koju sam budala jeo u Goi.

Kako sam ušao u avionski WC skoro sam se rasplakao: čisto, uredno, nema smrada, toaletnog papira u izobilju, sapun, voda, bla, bla,… Oduvijek sam htio srati na 12000m.

Šteta što je sve bilo potpuno prekriveno oblacima. Pomalo je svitalo i već je bilo dovoljno svijetla tako da sam kroz prozor gledao bijele tragove iza krila uz trup aviona (kao prilikom ispitivanja u aerodinamičkom tunelu). Do Frankfurta mi je preostajalo još 2 sata a ja sam bio totalno neispavan. Stjuardese su bile izuzetno ljubazne, osjećao sam se kao gospodin. Stalno ti nose nešto za jesti ili za piti. Da mi je vidjeti kako je tek u prvoj klasi.

I napokon Frankfurt, kad sam izašao iz aviona umalo se nisam smrznuo, temperaturni šok. Nakon leta u jumbo jetu aviončić od Adrie Airwaysa mi se činio kao igračka. Barem su se ubrzanje kod polijetanja, brzina penjanja i zaokret jače osjećali, jupi.

Let Frankfurt-Ljubljana je bio užasan, kao da sam letio s dječjim vrtićem, sve oko mene neka rasplakana deriščad. A stvarno me nije bilo volja ih slušati, bio sam prenervozan i preumoran za to. Nakon Himalaja Alpe su se doimale tako malene, a na moj užas cijela Austrija je bila pod snijegom. Bojao sam se da ga nema slučajno i u Sloveniji a još sam trebao s autom do doma. Jedva sam čekao slijetanje jer mi je već bilo svega dosta, i aviona i aerodroma.

Sletjeli smo, snijega nije bilo. I ovdje završava ova moja mala avantura. Već sam razmišljao o idućoj destinaciji: Tibet, Iran, Oman, Peru, Bolivija, Laos, Tajland, Kina… tko će ga znati. Jedino što sam znao, je da mi je to ušlo u krv!