Prvo što sam shvatio budeći se, je da je ujutro nemoguće spavati zbog graktanja stotine prokletih vrana. Začudo galebova nije bilo, ali zato vrana k’o u priči baš kao pasa i praščića koji slobodno lutaju okolo. Da li se ja to nalazim u jebenom zoološkom vrtu? Danas sam odlučio ne raditi ama baš ništa. U kolibi preko puta moje bio je jedan Talijan, vidjelo mu se na faci odakle je. 15 godina svake godine putuje, a u Indiji je već 9. put, impresivno. U drugoj kolibi je bio jedan njemački bračni par, neki tipovi za sebe.

Okupavši se u oceanu bio sam sretan kao mali pas. Nisam se previše udaljavao da ne bih slučajno postao nečija hrana. Ostao sam se brčkati u plićaku. Pijesak koji bi zagrabio vrvio je od života, gdje god bi zagazio u vodi svuda je nešto trčalo ispod mojih stopala, bezbrojni mali račići različitih vrsta. Bilo je čak i onih sa duguljastom kućicom dugom 10cm. Bilo mi ih je žao ubijati ih samo zbog suvenira. Kasnije kad sam vidio velike žute meduze promjera 20cm tik uz obalu prošla me je volja za plivanjem. Trebalo je biti bar malo oprezan jer ovo nije bezazlena jadranska obala. Voda u plićaku je bila uvijek mutna tako da nisam vidio kamo gazim.

Za ručak sam jeo odrezak od ribe, prilično ukusno jelo, a navečer jedno od kineskih ribljih jela – jaaako dobro. Dovoljno pikantno da ne osjetim okus cole nakon jela, a opet dovoljno slabo da bude ukusno. Navečer je dobrijala neka Engleskinja, ustvari crnkinja, uzela jednu kolibu a poslije su ona i Talijan podimili malo hašiša. Glupača je mislila da je Hrvatska u Južnoj Americi, a još nije ni dima povukla. Legao sam tek u 00,45 nakon nekoliko sati provedenih u klafranju.