Ostali smo samo Talijan i ja, dobro da imam društvo. Nakon nezaobilaznog ljenčarenja odvukao sam se na desni kraj plaže. Bila je oseka. Na 15-20m od obale more je bilo duboko možda pola metra. Otočić je bio od kopna odvojen prolazom širine 2m. Nisam otišao u strahu da ću se okliznuti i strovaliti u vodu. Stvar je bila u tome da su sa mnom bili dokumenti i avio karta. Pentrao sam se po onom ogromnom kamenju i dobro spekao tabane. Sve mi je bilo zanimljivo: čudne ribe s vodoravnim crno bijelim prugama, tisuće čudnovatih malih centimetarskih račića koji bi se uz karakterističan šum ukopavali u mulj na svaki moj pokret… Kad bi se umirio izranjali bi van svojih rupa svuda oko mene, na moj idući pokret opet bi se svi zakopali istog trena.

Na povratku mi se učinilo da se iz jednog restorana čuje pjesma na hrvatskom. I stvarno, vrtjela se ”Crvena jabuka”. Sjeo sam, naručio i pitao čija je kazeta. Odgovor čija je sam dobio, ali odakle je vlasnik kazete nisam. Polako sam došao do njega, pitao na kojem je jeziku pjesma i odakle je on. Dečko je Slovenac. Prvi put nakon 37 dana da sam na hrvatskom pričao dulje od svega nekoliko minuta. Točnije ta priča je potrajal i više od sata. Sutradan mi je trebao pokazati kojim putem otići na otok. Tamo sam ručao meso morskog psa, ništa naročito, riba ka riba. Ali zato skupa – 70 Rs. Ovi moji doma nisu mogli vjerovati, uostalom nisam mogao ni ja, usred Indije ori se dobra stara ”Crvena jabuka”.

Za večerom sam se opet uvjerio koliko manča u ovim krajevima poboljšava stvari. Isti restoran, isto jelo, al’ sam zato dobio neki extra sos. Pokušao sam prespavati na visećoj mreži da bi nakon nekog vremena shvatio da je preneudobno. Krevet je bio provjerena i daleko bolja solucija. Familija vlasnika koliba je katolička baš kao što je i cijelo to selo katoličko, kćerka mu se zove Nataša s naglaskom. Neobično za ovu zemlju, izgubio sam dojam gdje se stvarno nalazim.