Otišao sam kupiti kartu za vlak do Mumbaia. Jučer sam došao u 17,20 i vidio da rade do 17,00. Danas sam bio pametniji i unajmio biciklu. 3 Rs na sat, bagatela. Bicikla je bila model iz drugog svjetskog rata, ista na kojoj se svojedobno vozio moj nono. Ali, išla je. Imao sam osjećaj kao da sam se vratio 100 godina unazad i napokon sam imao priliku voziti legalno po lijevoj strani ceste. Nije baš bilo ugodno mimoilaziti se sa ostalim vozilima pogotovo poznavajući njihovu vozačku (ne)kulturu.

Dobio sam nekakvu čudnu rukom ispisanu kartu. Prvo mi je neki klinac dao krive upute pa sam dobio kartu od Madgaona do Mumbai Victoria terminal u centru. Poslije mi je ispravio na Cancona – Kurla, stanicu udaljenu 22km od centra. Nadam se da i tamo postoji gradski vlak. Bio sam zadovoljan jer ću imati malo više vremena u opuštenom Palolem beachu.

Kasnije sam otišao i do tog famoznog otoka. Tajna prelaska na njega bila je u oseci: trebalo je samo sačekati da se voda dovoljno povuče pa da otok postane na koji sat poluotok. Očekivao sam čudovišta od paukova, srećom uzalud. Pauci jesu primjetno veći od naših ali ni izdaleka kao ono što sam si ja zamišljao. I još su i dovoljno visoko na mrežama, kao da love ptice a ne insekte. Tko zna? Došao sam do južne točke otoka (lijeve) odakle se vidi cijela plaža. Tamo su još bili i neki mještani. Išao sam u potragu za avanturom, našao sam ništa.

Ostatak dana proveo sam brbljajući s Talijanom i ne radeći apsolutno ništa. Jedini problem koji sam imao bio je žulj na prstu i nešto u peti.