Od kiše i nevremena srećom nema ništa. Ovo mi je posljednji dan u Goi i zadnji put sam se bućnuo u Indijski ocean. Ovaj put je pod mojim stopalima u vodi bio samo pijesak. Vjerojatno su se one male beštijice dublje ukopale zbog jakog mora ili ih je more povuklo. More je bilo mirno, vrijeme sunčano, kao stvoreno za plivanje. Pomisao da je ispred mene cijeli ocean sa svim svojim čudima i prisjećanje na one megameduze zadržavali su me blizu kopna. Bio sam na 10-15m od obale a more niti do pazuha. Nastojao sam što bolje upamtiti ovaj najopušteniji dio Indije koji sam do sada vidio.

Za ručak sam si zadnji put priuštio odrezak od morskog psa. Kuhar ga je spremao prema europskom ukusu. Nije mi baš odgovaralo pa sam ga kasnije prekrio chili sosom. Silom prilika počeo sam se privikavati na pikantno, tko zna, još mjesec dana s ovakvom kuhinjom i rigao bi vatru. Odrezak je bio poslužen u listu kupusa na drvenom pladnju. Po tko zna koji put sam se morao izboriti za pravo da ručam bez svih tih šugavih i izranjavanih pasa koji su mi se stalno vukli pod stolom i pod nogama. Koliko god sam svo to vrijeme pazio na ishranu ipak sam pred kraj pogriješio, naime išao sam jesti salatu. A salata se pere u vodi. A ta voda je zagađena svim i svačim. Mislio sam da vodu za strance jodiraju (kao u Kathmanduu) budući da se ovdje hrana sprema gotovo isključivo za njih. Izgleda da sam se prevario jer sam narednih dana imao laganih problema s crijevima i stomakom. Dobro mi i stoji kad se pravim pametan. Ima još jedno pravilo koje sam bio zanemario a to je da prije narudžbe uvijek treba pitati za cijenu jela, u protivnom desit će se ono što se meni desilo: platit ćeš za obrok 120 Rs iako znaš da to inače košta 70 Rs.

Popodne do odlaska proveo sam brbljajući s Talijanom. Nije baš neki sretnik: ima 37 godina, neoženjen je, ima ozbiljnih problema s kičmom i još najgoru podvrstu hepatitisa C. Dvije kronične bolesti. Čak i od dva brata što žive nedaleko od njega nema ništa. Jednog nije vidio 4 a drugog 8 godina. Jedino što ima su mu putovanja i hašiš. Vlasnik mi je prvo rekao da soba mora biti slobodna do 12,00 da bi mi kasnije njegova žena Sukurina rekla da mogu ostati i duže te da nema frke. Naknadno mi je on to i potvrdio. Možda sam ženi simpatičan budući da ima samo 22god.

Danas je došao jedan Austrijanac ali čim je Talijan skužio da se ovaj druži s Englezima shvatio je da to nije društvo za njega. Možda će se sad napokon mrdnuti i krenuti dalje na jug.

U 17,30 je napokon započeo moj povratak kući. Do stanice sam odpješačio za 25min sa 18,5kg na leđima, izvagao sam kasnije na stanici. Vlak sam čekao od 18,00 do 20,20. po običaju kasnio je 45min, ništa strašno. Čak mi ni čekanje odavno ne predstavlja neki problem. Vrijeme za mene kao vjerujem ni za ostale nema onu vrijednost koju ima kod kuće. Malčice sam bio nervozan s obzirom da prvi put upadam u vlak s onakvom rukom ispisanom kartom. Skompao sam se s Indijcem koji mi je rekao da vagon S-10 stane kod broja 13 ili 14. Nije mi baš imalo neke logike ali stvarno je na kraju bilo tako. Njima logika očito štima. Možda je to 13. vagon po redu?

Kako je vlak lagano klizio usporavajući pored mene, umalo me nije pogodilo smeće koje je doletjelo kroz prozor vagona. No koment. Ušavši u vlak nije me bilo volja razglabati s ni s kim. Popeo sam se u svoj ležaj i odrmusao u carstvo snova. Ovi Indijci čak i kad naprave novu novcatu željezničku prugu, vlak se abnormalno ljulja i poskakuje. Na to mi je pažnju skrenuo Diego koji i te kako ima iskustva s tamošnjim željeznicom.