Pokhara, 20.10.1999.

Opet jedan oblačan dan. Ujutro je još i kiša padala. Bio sam razočaran, toliki put, toliko iščekivanja a ne mogu vidjeti planine. Tokom jutra nastojao sam naći bolju sobu za slične pare ali nisam uspio bez obzira na veliki broj svakojakih hotela. Gdje god sam došao tražili su veće cifre tako da sam odlučio ostati tu gdje sam bio. I nije me baš previše bilo volja cijeli dan tumarati gradom u potrazi za drugim smještajem. Jezero je bilo udaljeno 200 m od hotela. Onako čisto i okruženo planinama ostavljalo me bez riječi. Uz obalu tik uz hotele i restorane nalazi se i posjed s vikendicom nepalskog kralja. Dio grada u kojem sam se nalazio je bio turistički dio, onaj stambeni nisam ni vidio i niti me baš previše zanimao, ovdje sam došao prvenstveno zbog odličnog pogleda na planinski lanac Anapurna. Ulice su mjestimično bile toliko razrovane da je prolazak automobilom bio moguć, ali teško izvediv. Novac se mijenja na crno u trgovinama, ljudi su ljubazniji od Indijaca, nema onog agresivnog pokušaja prodaje a ulice su nažalost pune turista.

Odlučio sam prošetati do izlaza iz grada da vidim gdje je put za Sarangkot, nedaleki vidikovac s fantastičnim pogledom na Anapurnu. Prolazeći pokraj jezera po ne znam koji put sam čuo meni upućeno pitanje ”where are you from?”. Pokušao sam lokalne dečke uvjeriti kako najvjerojatnije nikad nisu čuli za moju zemlju ali oni se nisu dali. E tu je uslijedilo pravo iznenađenje za mene, itekako su čuli za Croatiu, i makar nisu imali pojma gdje se nalazi ni kakva je, znali su da ima odličan nogomet. To su još bila ona vremena slave nakon svjetskog prvenstva u Francuskoj. Svašta, tu na kraju svijeta to zaista nisam očekivao.

Desetak minuta hoda kasnije i već sam bio izvan grada. Svijet koji se protezao oko mene bio je svijet nekih mojih davnih snova: hodao sam bijelom cestom među rižinim poljima, lijevo je bilo jezero, desno brda, ispod ceste je prolazio bistri potočić u kojem je žena prala rublje dok su se njeni klinci brčkali u njemu. Ususret su dolazili nepoznati lokalni ljudi pozdravljajući me sa ”namaste”, svi redom čela ukrašenog velikom crvenom točkom. U gradu je bio praznik. Počeo sam hodati uzbrdo prolazeći pokraj malih tradicionalnih kućica. Put se polako pretvorio u beskonačne primitivno izrađene kamene stepenice. Pentranje je započelo u društvu s druga dva turista, nastavljeno s jednim budući da je prvi višegodišnji sportaš pun kondicije ubrzo odmaglio, a završio sam ga na kraju sam.

Na pola puta sam odlučio stati u jedan bar, društvo mlade Nepalke koja je tamo radila bilo mi je zanimljivije nego društvo kolege turista. Taj bar je ustvari bio mali kućerak s dvije klimave drvene klupice i istim takvim stolićem smještenim nedaleko litice. Od tamo je pucao predivan pogled na grad s okolicom i jezero. Kako sam bio jedina mušterija, 18-godišnja Bishnu je bila društvo samo za mene. Pričala mi je kako ima dvije mame (poligamija), kako je taj improvizirani bar u posjedu njene familije, kako će joj roditelji odrediti muža, i kako sve namirnice pješke vuku iz grada na brdo. Bila je tiha, sramežljiva i imala je neku posebnu smirenost kakvu valjda samo istočnjaci imaju. Kako li se samo razlikovala od naših cura. Nije bilo bitno što je sunce nemilice grijalo, ja sam si popio dva čaja, a to je ionako jedino što je bilo moguće popiti na tom mjestu. Po njenim pitanjima o cijenama čaja dole u gradu zaključio sam da vjerojatno nema baš puno prilike sići u dolinu. Razgovor s Bishnu bio je pravo malo iskustvo.

Nakon što sam se nekako uspio otrgnuti od zanimljivog društva nastavio sam penjanje, staza je postajala sve strmija i strmija a ja sve umorniji i umorniji. Put me vodio kroz šumu u nižem dijelu brda i po čistini na većoj visini. Pokhara se nalazi na 800 m nadmorske visine a Sarangkot na 1600 m. Većina te visinske razlike je u bezbrojnim stepenicama. Tek sad sam shvatio koliko sam pogriješio što sam krenuo u osvajanje Sarangkota onako brzim ritmom jer mi je sada već falilo i daha i snage. Teškom mukom sam stigao do vrha uz mnogobrojne srdačne ”namaste” lokalnog stanovništva.

Pogled s vrha prema dole je neopisiv. Gdje god pogledam vidik je drugačiji: grad, rijeka, jezero, planine, oblaci… sve osim vrhova Himalaja koji su i dalje bili obavijeni gustim oblacima. U jednom od nekoliko restorančića sam naletio na jedno starog brbljavog Talijana i na dva Argentinca. Nakon ručka odlučio sam se s njima spustiti nazad u grad. Da sam imao sa sobom nekakvu topliju odjeću bio bih prespavao tu, ovako sam to odgodio za idući dan. Silazak po klizavom mokrom kamenju nije bio mnogo lakši od penjanja s obzirom na veliku strminu i napor koji sam prilikom svakog doskoka morao uložiti. Da sve bude još teže potrudila se kiša koja nas je propisno smočila… a još sam imao kišobran. Prilikom silaska Talijan se nezgodno okliznuo i samo je pukim slučajem izbjegao težu ozljedu. Lucky sun of a bitch.

Stigavši nazad u grad krenuo sam napokon telefonirati i – šokirao se. Minuta razgovora je bila 240 NRs (otprilike 3,5$) a obračunska jedinica je minuta. Tek za usporedbu, u Indiji je obračunska jedinica sekunda a minuta razgovora košta otprilike 1$. Obavijestio sam svoje da ću se tokom svog boravaka u Nepalu rjeđe javljati. Navečer je opet nestalo struje u nezgodnom trenutku kad sam si šivao dugme na hlačama. Hajde, bar nisam bio dezorijentiran nasred ulice kao prije koji tjedan u Jaisalmeru.

Pizza! Prava pravcata pizza! Radost za moje oči. Za divno čudo restorani su baš kao i trgovine mnogo više nalik zapadnom standardu. A spomenutu pizzu pojeo sam u restoranu koji je vodila talijanova kćer. Kaže ovaj da je muža Nepalca upoznala tokom svog studija u Varanasiju!? Istina sir je bio napravljen od mlijeka himalajskog jaka isto kao što je i ostatak pizze bio azijskog porijekla. Osjećala se razlika u okusu koja me ni najmanje nije smetala. Prvi sam put nakon tri tjedna pojeo ukusan obrok. Zanimljivo kako najobičnija pizza može tako razveseliti čovjeka. U tom trenutku najrađe bi joj dignuo spomenik – spomenik svetoj pizzi. Mislim da sam ih mogao pet pojesti, ja i moje gladne oči. Sjećam se kako sam ove zabilješke pisao uz svijetlo svijeće razmišljajući kako se čovjek silom prilika na sve navikne.