Ustao sam u 05,50 s tim da mi je sat zvonio u 05,20 i razočarao se kad sam vidio da je još oblačnije nego prethodni dan. Već sam počeo razmišljati kako bih možda trebao otići u Kathmandu pa se ovdje vratiti za koji dan, šetao sam tako razmišljajući nekih 15 minuta oko hotela kao prof. Baltazar kad me jedan Nepalac pozdravi i sa širokim osmjehom na licu doda ”vidi planine”. Napokon! Zurio sam kroz niske oblake u smjeru u kojem je moj sugovornik uperio kažiprst. U Anapurnu. Brzinom svjetlosti jurnuo sam na terasu na krovu hotela i pomislio kako je sada vidik sa Sarangkota zasigurno spektakularan.

U 09,30 sam se trebao s jučerašnjim društvom naći kako bi otišli skupa jedan đir čamcem po jezeru. Argentinci se nisu pojavili pa sam bio osuđen na društvo sa starim. Ajd’ dobro, kad sam već ovdje natrag ne mogu. Ustvari mogao sam, ali se scena gdje se ja iznenada okrećem i bez riječi počinjem sprint u pravcu Antarktike nije nikad odigrala. Unajmili smo barku na 3 sata za 150 NRs po glavi i ubrzo sam požalio. Ja sam htio otići na širi dio jezera, međutim ovaj me odvukao prema brani uz obrazloženje da se od tamo bolje vide planine. I stvarno je tako, ali ipak… htio sam vidjeti onaj drugi dio. Nakon nekog vremena shvatio sam da je stari prava dosada i da samo priča i priča. Što je najgore kad počne sa pričom, što god da je radio u tom trenutku – prestane. Ako hoda, on stane, ako vesla, stane, čudim se kako to da ne prestane disati kad počne sa svojim pizdarijama. Budući da je čamac trebalo pogoniti veslima a da je stari bio izuzetno raspoložen za priču, na kraju sam ja veslao i za njega i za sebe. Htio sam se brže kretati po jezeru a ne satima čamiti na jednom mjestu. Veslajući sam škrgutao zubima proklinjući trenutak kad sam odabrao njega za društvo. Obećao sam si da je to prvi i zadnji put da se tokom ovakvog putovanja družim s nekim tko i samo na prvi pogled liči na dosadnjakovića. Argentinci su bili pametniji od mene i na vrijeme uvidjeli s kakvom napasti imaju posla tako da su na vrijeme zbrisali, tj. nisu se uopće pojavili jutros u dogovoreno vrijeme.

Ovo je bio prvi put da sam lunjao na jednom takvom jezeru, i iako je bilo umjetno bilo je prekrasno. Svako toliko pored mene bi bućnula pokoja riba, uz obale je sve bilo puno malih šarenih patkica koje su više vremena provodile gnjureći pod vodom nego na površini. Vegetacija s kopna je bila tako nisko nad vodom da se obala nije ni vidjela, kukci su bili egzotični baš kao i 10 cm dugi puževi na koje sam ranije nailazio šetajući obalom. Pogled na planine koje su se ogledavale u jezeru je bio poseban, voda je bila mirna poput ulja, puhao je lagani povjetarac. Neki veslači se jednostavno parkiraju u hladovinu uz nenastanjenu obalu i uživaju u miru i tišini. Ekipa oko mene je veslala s društvom ili jednostavno sami, samo sam ja vukao po jezeru dosadnu mumiju. U sredini jezera nalazi se mali otočić s hramom. Moj dosadni prijatelj je htio tamo otići ali nije uspio u tome. Sjebao sam ga jer nisam imao vremena. Imao sam druge planove. Tko mu je kriv kad je većinu vremena želio provesti blizu brane, a i trebao sam mu se nekako osvetiti za sve one kilometre koje sam odveslao sam dok je on provjetravao jezik.

Usred jezera sreo sam suputnika Japanca iz Varanasia. Rekao je da se planira sa biciklom popeti na Sarangkot (s druge strane brda ima i cesta) – zaključio sam da je on samo jedan od mnogobrojnih luđaka. Inače Japanac kao Japanac. U autobusu tokom vožnje do Pokhare je sjedio do mene. Kad sam jeo kekse nudio sam ga, a on mi je na svakom keksu ponovno zahvaljivao. Kad je rekao da ne može više jer mu je grlo suho, ponudio sam mu vodu na čemu mi je opet zahvaljivao. ”Thank you” sam čuo milijunn puta u tih 15 minuta. Ni danas nisam siguran da li je zobao kekse samo iz pristojnosti ili zato jer je zaista bio gladan. Japanci su uopće ostavili jako dobar dojam na mene, simpatični su, pristojni, naivni i uvijek sa smiješkom na licu. Ugodno i zanimljivo društvo.

Jedva sam dočekao da se iskrcam. Nakon pizze za ručak, uputio sam se na Sarangkot ali ovaj put s namjerom da prespavam u nekom od hotelčića. Ovaj put sam se uputio dužim putem, asfaltiranom cesticom. Do hrama na raskrižju trebalo mi je sat i dvadeset minuta hoda ravnicom i laganom uzbrdicom. Gledao sam kako su neke kuće lijepe, ljudi ljubazni, okolina tako egzotična. Oko mene su bila rižina polja i stabla banana, bilo je toplo a iznad svega toga uzdizali su se vrhovi s vječnim snijegom i ledom. Stigavši do hrama, bezvezne stare zapuštene male građevine, krenuo sam cestom uzbrdo. Na obližnjoj tabeli pisalo je da do vrha ima 4,5 km! I to uzbrdo! Volja da sutradan u zoru imam najbolji mogući pogled na planine bila je jača od bilo kakvog umora ili pomisli o odustajanju. Nisam se obazirao ni na bol u lijevoj nozi zarađenoj u jučerašnjoj ludosti, šepesao sam ali ipak polako išao prema vrhu. A ipak lokalni stanovnici taj put prelaze svaki dan u oba smjera. Iza svake uzbrdice bila je druga, činilo se još strmija, kraj nisam vidio, počeo sam se brinuti da me mrak ne ulovi. Na donjem djelu uspona cesta je dijelom kliznula 30-40 cm prema provaliji. Naravno nikome ne pada na pamet da to popravi, vjerojatno za takvu investiciju novac je samo misaona imenica. Put do gore je bio pun mjesta na kojem sam mogao kupiti flaširanu vodu a pri vrhu čak i suvenire. Taman bi pomislio kako sam dospio na kraj svijeta kad bih čuo: ”Namaste, cold drink?”, i slično. Za vodu su tražili 30 NRs, dobio sam je za 20 NRs dok je cijena u gradu 15 NRs. Sunce je već bilo na zalasku a ja sam se igrao alpinista, noge su me boljele, a meni nije bilo jasno koji me to kurac tjerao na takve napore, i to još dva dana uzastopce. Doma bi mi netko mogao prijetiti i bacačem plamena ali sumnjam da bih to mogao izvesti. Tu, u podnožju krova svijeta sve je bilo drugačije. Zadnjih pola sata uspona ponovo stepenice. Vjerojatno bi se brdo bilo srušilo da ih i ovdje nisu napravili.

U susret su mi došle dvije djevojčice stare maksimalno 6 godina tegleći na leđima teret u ovećoj korpi koja je čvrstom trakom bila prikačena za glavu, točnije obavijena oko čela. Bile su lijepe kao lutkice a čim su me ugledale zacvrkutale su: ”Hello, foto, picture?”, i ubrzo nastavile svoj put nizbrdo. Očito je da ih od malena uče da naplaćuju poziranje fotografima amaterima. Stajao sam neko vrijeme gledajući kako se gube u daljini ne vjerujući kako malu djecu upregnu čim steknu imalo snage za bilo kakav rad. Prisjetio sam se i one možda sedmogodišnje curice iz autobusa za Pokharu koja je u naručju nosila malu sestricu. Majka je stajala pored nje ali se nije baš trudila pomoći joj budući da je malecka starijoj sestri pod težinom stalno klizila iz naručja. Majka je sjedila a kćer nosačica je stajala.

Jednom stigavši na vidikovac zadnjim snagama klofnuo sam se na klupu. Bilo je gore još nekoliko stranaca. Upotrijebio sam jaknu prvi put, bilo je malo friškije od temperature na koju sam bio navikao u ovim krajevima. Kako je ljepši hotel bio pun bio sam prisiljen otići u onaj drugi. Dupla soba za 30 NRs, smiješna cifra. Jedini uvjet je bio da kod njih i večeram. Terasa sa stolovima je imala pogled na jezero i okolicu, noću je pogled na svijetla u daljini bio jednako privlačan kao i pogled danju.

Nisam bio jedini gost u hotelu, osim mene tu su bile i tri cure koje su sjedile za susjednim stolom. Pomislio sam kako bih im se mogao pridružiti i u ugodnom društvu uljepšati si večer. Greška. I to velika. Cure su bile Izraelke. Pomislio sam: ”Pa hajde, nisu valjda baš svi Izraelci bezobrazni”. Opet greška. I opet velika. Nakon dvije tri riječi reda radi, pitale su me da li mi smeta ako pričaju svojim jezikom. A što bih drugo nego odgovorio niječno, da bi one nakon toga zaista nastavile međusoban razgovor na židovskom i potpuno me ignorirale iako smo sjedili za njihovim stolom. Oh da, kad bi dvije otišle u WC, ona koja bi ostala primijetila bi da sam još tamo i započela priču sa mnom, samo do povratka ostalih dviju prijateljica naravno. Poslije opet sve po starom. Osjećao sam se budalasto, nisam znao da li je gluplje ostati sjediti za istim stolom ili sjesti za neki drugi. Tu i tamo sam si čekajući večeru kratio vrijeme uživajući u odličnom vidiku. Upitao sam se što je mogao biti razlog tako bezobraznog ponašanja s njihove strane, ne znam.

Sva sreća da se tamo nalazio tibetanski prodavač suvenira koji je sjeo uz mene željan razgovora o nogometu. Čak je i on čuo za Croatiu. Pričao mi je kako će ubuduće navijati i moliti u nogometu za nas baš kao što to radi za Roberta Baggia budući da je ovaj prihvatio budizam. Koliko god su one glupače bile krave toliko je ovaj Tibetanac bio ugodno društvo. Njegovi su roditelji prije mnogo godina izbjegli iz Tibeta baš kao i mnogi njihovi sunarodnjaci i nastanili se u jednom od izbjegličkih kampova u Nepalu. Iako sam mu poželio da se jednog dana vrati svom pravom domu, sumnjam da će se to ikada dogoditi.

Odmah nakon večere povukao sam se u sobu na spavanje. Morao sam posebno tražiti i pokrivač jer su domaćini očito smatrali kako nije previše hladno. Da, možda i za njih nije. Htio sam samo odspavati jednu mirnu noć. Kako želje često nisu u skladu s mogućnostima tako je bilo i ovaj put. Sobe nisu imale strop već su bile odvojene samo zidovima pa smo svi u biti bili u jednoj velikoj prostoriji odvojeni samo pregradama. Krov je bio visoko iznad. Prvi problem je bio što je domaća ekipa odlučila malo popričati prije spavanja, činilo se kao da su u istoj sobi. Da stvar bude još gora one glupače su više od sat vremena neumorno lajale na terasi ispod mog prozora. Nije im ni to bilo dosta pa su nastavile lajati i nakon što su ušle u susjednu sobu. Nije mi ulazilo u glavu odakle im toliko energije za razgovor. One su samo pričale i pričale… satima i satima… neumorno i bez prestanka. Popizdio sam. Mislio sam da nikad neće prestati i nekako zaspao snom pravednika nakon što su se one najvjerojatnije onesvijestile od toliko priče. Ali ne lezi vraže, ove tri kao da su mi odlučile upropastiti cijelu noć i izgnjaviti me do kraja. Oko 01,30 jedna od njih je bjesomučno rigala k’o životinja. Tko zna, možda ju je ”Bog kaštiga”. Kao što sam se prije pitao odakle im snage za toliku priču sad sam se pitao odakle joj snage za toliko riganja. Došao sam do zaključka da su te tri cure vjerojatno nadljudi. Trebalo je ipak u sebe utrpati ogromnu količinu hrane i pića za takvo dugotrajno povraćanje. Koliko se cura napatila mislio sam da će riknuti. Ne baš kao lav, nego onako zapravo.