Ne znam ni sam kako, ali zemlja se opet okrenula oko sebe i omogućila zori da još jedanput nekako svane. Do vidikovca sam jedva dopuzao. Još uvijek me sve boljelo od dvodnevnih marširanja. Tamo sam doslovce zatekao 30-ak ljudi opremljenih svakakvim fotografskim čudima vrijednim vjerojatno više od mog cijelog budžeta za ovo putovanje. Malčice me bilo sram kad sam ručno morao premotavati film na svom jednostavnom i jeftinom fotoaparatu. Oko mene se čulo samo zujanje malenih elektromotora namijenjenih premotavanju filmova. Himalaje su se savršeno vidjele, nebo je bilo čisto a one tako nevjerojatno blizu. Gledao sam kako sunce izlazi na istoku i kako na vrhovima lanca Anapurne tama uzmiče pred svijetlosti. Na nižoj visini oko Sarangkota letjeli su povremeno helikopteri a avioni koji su polijetali sa aerodroma u nižoj Pokhari su hvatali visinu. Bilo mi je i odavde teško otići, došao sam u 06,00 i zadržao se sve do 09,00. Radi friškog zraka morao sam i jaknu obući. Zurio sam u prekrasnu sliku ispred mene sretan šta je napokon došao je i taj trenutak koji sam toliko čekao, razlog zbog kojeg sam se i nalazio u ovom kraju svijeta. Prisjećao sam se kako sam kao dijete gledao Nepal na karti, zemlju čije su granice u mom starom atlasu bile zelene boje, kako sam razmišljao kako nikad u svom životu neću imati prilike doći u tu zabačenu zemlju i kako sam se pitao kako uopće izgleda. Evo me tu, sad to mogu i vidjeti. Jedino za čim sam žalio je to što ovdje nisam došao ranije.
Australce je uvijek lako prepoznati, uvijek se kreću uokolo sa velikim šeširom na glavi u stilu Crocodil Dundy. Dvije Irkinje (Sj. Irska) su došle iz Kathmandua gdje su boravile u sklopu neke studentske organizacije. Katolkinja i protestantica, nisam mislio da se oni uopće druže zajedno nakon što se godinama međusobno ubijaju. Tko zna, možda je jedna drugu držala kao taoca. Nepalac koji se isto zatekao na vidikovcu školovao se za učitelja, zvučalo mu je nestvarno da postoje mjesta na svijetu gdje je pismenost oko 99%. Skoro svaki dan se spuštao u Pokharu i pentrao se nazad. Među hrpom ljudi zatekao se i jedan pas kojemu su se neobično svidjeli moji keksi. Svaki put kad bi zašuškao najlon stvorio bi se kraj mojih nogu očekujući svoju polovicu. Kekse smo bratski podijelili.
U Pokharu sam se spustio bezbrojnim stepenicama. Usput sam stao usred šume i hladio stopala u potočiću. Nakon dobra tri sata spuštanja i nakon lutanja po rižinom polju u podnožju brda tražeći izlaz iz njega, ručao sam u onom istom talijanskom restoranu gladan kao vuk.
Nakon ručka krenuo sam tražiti poštu s još uvijek punim malim ruksakom. Mislio sam da je blizu. O kako sam se fino zajebao, u svoj svojoj tvrdoglavosti uporno je tražeći sve sam se više udaljavao, napravio cijeli đir da bi na kraju pošta iz ne znam kojeg razloga bila zatvorena! Tražeći ju prolazio sam pored lijepih malih hotelčića i pored starih običnih prljavih kućanstava nasatanjenim siromasima. Djeca po ulicama su se igrala igračkama sličnim onima kojima su se u djetinjstvu igrali moji roditelji: kotač, štap, vozilo napravljeno od kutije… ponekad mi se činilo kao da je vrijeme stalo. Ovo mjesto je podsjećalo na naša mala mjesta na obali po ljeti, još samo da je malo više para bilo bi odlično. Popodne sam rezervirao za odmor koji mi je očajnički trebao, bilo me je strah da me ne ulovi upala mišića. Šteta što je telefon bio toliko skup, inače bi se češće javljao doma. Sjedeći na terasi i gledajući Himalaje pod punim mjesecom nestrpljivo sam čekao sutrašnji put na destinaciju u Nepalu pod rednim brojem 2 – Kathmandu.
