Kartu za autobus sam kupio putem ekipe iz hotela. Rano ujutro sam se natovario i sprijeda i straga i krenuo pješke na autobusnu stanicu. Rekli su mi da je 15 min pješke… hodao sam više od 20 min. Ponovo sam riknuo od napora. Nisam mogao doći k sebi od iznenađenja – autobus pun zapadnjaka u Varanasiu je bio sitnica, ovdje na stanici ih je bilo najmanje 15, punih stranaca koji su čekali na polazak. Poučen ranijim iskustvima strogo sam pazio kako mi barataju s prtljagom na krovu. Ovaj put sam vreću za spavanje ugurao u ruksak jer mi se zadnji put bila malo smočila. Ulazio sam u još jedan autobus za patuljke s prokleto niskim stropom. Turistički autobusi su mi bili totalno nezanimljivi, falilo je lokalno stanovništvo i sva ona atmosfera koja ih je okruživala. Turisti su mi bili užasno dosadni, baš kao vjerojatno i ja njima. Izmigoljio sam se pored tri potporna stupa i sjeo u zadnji dio autobusa pored Nepalca, vjerojatno jedinog domoroca u cijelom autobusu.

Krenuli smo u 07,20. Satima smo se vozili cestom uz rijeku, za nama su ponovo ostajala rižina polja, banane, viseći mostovi i kuće sa slamnatim krovovima. Imao sam osjećaj da ni jedan metar kvadratni zemljišta nije zapušten, sve se obrađuje. Direktan sudar dva kamiona pamtim još i danas, čudo da se ni jedan nije survao u provaliju. Stigavši pred brdo koje nas je odvajalo od Kathmandu valey počeli smo se penjati mnogobrojnim serpentinama. Sa svakim zaokretom autobusa po serpentini za 180° bili smo na sve većoj visini dok je pogled bio sve veličanstveniji, kao iz aviona. Čak je i rub ceste prema provaliji ovaj put bio označen – običnim obrađenim kamenim blokovima međusobno udaljenih cca 10m.

Autobus je na moju nesreću bio opremljen TV-om i videom. Na repertoaru je bio jedan od onih jeftinih, naivnih i izuzetno glupih karate filmova koji se nevjerojatno svidio patuljku do mene. Unio se toliko u film da uopće nije shvaćao, ili ga nije bilo briga, da me opasno nervira time što se u svom nastojanju da vidi ekran nemilice oslanjao na moj naslon. Bio sam tako sretan kad su se svi poubijali i kad je film završio. Patuljak se vratio na svoju stranu sjedala. Reklama za Tuborg se isticala među prljavštinom siromašnih predgrađa Kathmandua. Simbol visokog standarda izdizao se nad bijedom. Iz autobusa sam izašao oko 13,00. Šest i po sati vožnje je bila sitnica u odnosu na ranija dugotrajna drmusanja.

Mislim da sam izašao iz autobusa a da mi se nitko nije prikačio da bi se u tom trenutku svijet srušio. Da se to ne desi pobrinuo se jedan rikšar koji mi je nudio hotel za 200 NRs i besplatnu vožnju ako prihvatim ponudu. U protivnom vožnja je 25 NRs. Čekajući ga da ode po svoju rikšu razmišljao sam kako mi opet predstoji natezanje i nagovaranje da prihvatim sobu za koju ne želim toliko platiti pa sam se na kraju i predomislio. Za divno čudo rikšar se očito nije više sjećao koga je bio gnjavio i kao da me nije vidio čekao je s druge strane široke ulice. Iskoristio sam to i otišao s jednim drugim za istu cijenu, ali u dio grada gdje sam želio – Thamel area, kvart s najjeftinijim hotelima i praktički u centru grada. Na kraju vožnje šofer je još i tražio extra bakšiš, ne znam na temelju čega, valjda na temelju toga što imam više novaca nego on. E baš me našao, odjeb, nema, koliko po dogovoru toliko plaćam.

Jedva da sam i počeo tražiti hotel evo ti novog ”prijatelja” koji ima baš za mene sobu za 150 NRs, inače je kao daju za 200 ili čak 300 NRs, ali budući da sam ja posebno važan i simpatičan gost… Četvrti kat, izgleda da u ovoj zemlji nema ništa bez planinarenja, ali je bar zato terasa samo par stepenica iznad. Soba je imala vlastitu kupaonicu s toplom vodom (hm), mali stol i stolicu i po prvi put na ovom putovanju: elzet bravu na vratima, četka za WC u kupaonici i kanta za smeće! Gore na terasi mi je kolegica turistica napokon objasnila u kojem se točno ulici nalazim. Sad kad sam se malo rješio nenadane dezorjentiranosti, mogao sam i u obilazak.

Nakon što sam izašavši iz hotela prošao nekoliko stotina metara sjetio sam se da nemam pojma kako mi se hotel zove, broj telefona… apsolutno ništa po čemu bih ga poslije mogao opisati i naći. Zbilja sam bio budala! Srećom sam se sjetio na vrijeme dok još uvijek nisam skrenuo s početnog pravca kretanja. Okrenuo sam se i krenuo nazad oprezno gledajući svaka vrata s moje desne strane dok nekako nisam prepoznao ulaz. Ime mu je bilo ”Budhist” i bio je u vlasništvu Tibetanaca. Pao mi je kamen sa srca. Malo više neopreznosti i tko bi ga više našao među ovim uličicama načičkanim svakojakim tabelama i reklamama? Budha možda?

Prvi utisak s ulica Kathmandua je bio i više nego pozitivan. Koliko god su neki drugi stranci govorili kako je ovdje loše, zagađeno i jaako kaotično, meni je bilo super. Čiste ulice, uredni ljudi normalno odjeveni, trgovine i automobili normalnog izgleda, nema balega i svetih krava, nema pritiska uličnih prodavača… Nakon Indije ovdje je sve bilo u najboljem redu. Grad ne odgovara jedino onim ljudima koji su doletjeli direktno iz Europe. Hodajući ulicama primijetio sam dvije vrste dilera svakojakim drogama. Prvi se stvore niotkud, hodaju s tobom par metara i sebi u brk izrecitiraju cijelu listu narkotika koju ti mogu prodati, da bi nakon toga nestali isto tako brzo kao što bi se i pojavili. Drugi su toliko napušeni i blesavi da ti direktno priđu i nude svoju robu, baš kao da nude najobičnije suvenire.

Navečer sam u potrazi za restoranom zalutao, ni sam ne znam zašto, u jedan skupi talijanski restoran. Na ulazu je bio Nepalac s tradicionalnom kapicom čija je jedina dužnost bila da pozdravlja goste na dolasku i na odlasku. U sredini restorana odmah do ulaza bio je jedan zavojiti kauč vjerojatno namijenjen čekanju slobodnog stola. Onako obično obučen u kratkim hlačama, neobrijan, svakakav, i s malim ruksakom u ovu se okolinu definitivno nisam uklapao. Čim sam ušao pored mene se stvorio konobar koji me otpratio do slobodnog stola. Atmosfera je mirisala na klasu i skupoću. Bilo me strah otvoriti menu, što ako je toliko skupo da ću morati otići? Propast ću u zemlju od srama. Caneloni su bili po 145 NRs, bili su prvi na listi i najjeftinije što se moglo naručiti. Nisam si mogao zamisliti da na ovakvom mjestu vadim bocu vode iz torbe pa sam naručio još i sprite za 30 NRs. Osim tanjura s canelonima na stolu je bilo još par stvarčica za koje nisam imao pojma čemu služe i kako se koriste. Pokušavao sam shvatiti špijunirajući susjedni stol ali su ti starci kao za inat bili prespori a ja pregladan da bi njih čekao. Prije canelona za moj stol je stigao i sprite koji mi je konobar natočio u čašu kao da je najskuplje vino, ovo mi je već postajalo smiješno. Što jest – jest: caneloni su bili odlični i jako ukusni ali sam ipak ostao gladan nakon njih. Da bih se ovdje najeo kao što sam mogao, trebao sam pojesti bar tri ovakve večere. Platio sam, pustio 10 Nrs manče i pobjegao glavom bez obzira. Za tamošnje prilike večeru sam skupo platio, ali kad sam si malo kasnije u glavi sredio račune, shvatio sam da sam večerao u ekskluzivnom restoranu za otprilike 20 Kn! Kod kuće za te pare mogao sam si tada kupiti hamburger i colu. I još bi mi bilo malo novaca. Pa si sad ti misli.

Glad sam utažio nekim pecivom s ananasom za 22 NRs. To sam naravno mogao i odmah napraviti i imati više novca u džepu, ali opet, kad ću ponovo imati priliku večerati na jednom takvom mjestu? U Kathmanduu sam se osjećao sigurnije nego u indijskim gradovima pa se zato navečer nisam ni žurio natrag u hotel iako bi ulice nakon 20,30 naglo opustjele. Navečer u sobi je bilo veselo, cijelu večer sam bio prisiljen slušati nekakvu kinesku muziku. Pih, što je to za prekaljenog putnika kao što sam ja…