Probudili smo se u zoru. Svitanje u pustinji je nešto čega ću se uvijek rado sjećati. Pijesak je još uvijek bio ugodno hladan i bilo je neodoljivo šetati bos po pješčanim dinama. Vrijeme sam provodio promatrajući velike pustinjske bube koje su stražnjim nogama rolale okruglo oblikovan komad izmeta sve do rupa gdje bi ga spremale. Osim u slučaju ako se ne bi pojavio neki buba-bandit koji bi taj isti komad oteo nakon kraće borbe. Gubitnik jednostavno odleti. Sjećam se kako sam te scene nekad gledao na TV-u, a sad sam tome i uživo mogao svjedočiti. Za doručak je kuhar pripremio toliko hrane da nismo mogli sve pojesti.

Nakon doručka na deve, pa dalje. Jašući kroz pustinju naletjeli smo na pustinjskog zeca i na gazele za koje nam je rečeno da imamo sreće što smo ih uopće vidjeli s obzirom na njihov neveliki broj. Susreli smo se i sa nekoliko stada goveda i koza s pastirima. U toj pustoši čak ima i polja sa nekakvim suhim i jadnim biljčicama. Nemam pojma što ti ljudi tamo uspiju uzgojiti i na koji način, ali sigurno je da dnevno pređu i do 10km u jednom smjeru ne bi li došli do njih, neki pješke a neki jašući na magarčićima. U jednom jezeru su se moji kolege suputnici željeli okupati. Ubrzo su odustali nakon što smo vidjeli da je takozvano jezero ništa drugo nego velika blatna bara iz koje tu i tamo izviruju natrula stabla. Nimalo privlačno.

Postajalo je sve toplije i toplije da bi kasnije tokom dana vrućina bila gotovo nesnosna. Voda za piće koju smo vukli sa sobom ubrzano se zagrijavala da bi na kraju bila toliko topla da je grebla grlo kod ispijanja. Svejedno, pio sam jer si nisam smio dozvoliti manjak tekućine u tijelu. Opasnost od dehidracije spoznao sam već prilikom prva dva dana kad sam primijetio da pišam jedanput dnevno i to u abnormalno maloj količini. To je bilo prvo zvono za uzbunu i od tada sam često lokao, čak i kad uopće nisam bio žedan. Nisam ni primjećivao koliko tekućine ustvari gubim znojeći se i stalno u pokretu.

Od užeglog sunca nije nas spasila ni hladovina u koju smo se sklonili za vrijeme ručka. Do ručka sam jahao neku nestašnu devu koja je voljela ponekad skakutati pa je morala poput prikolice biti vezana za drugu. Nakon ručka prigrabio sam jednu normalnu i opet sam bio samostalan u kretanju. Te vrajže životinje su voljele ponekad zastati i brstiti rijetko nisko raslinje tako da bi vodič često dopalio do njih i udarcima ih tjerao da nastave dalje. Jednoj od njih je takva praksa očigledno dojadila pa je počela divlje skakati sasvim u nekom desetom smjeru kretanja od našeg. Ne bi to bilo ni tako strašno da joj u tim trenucima na leđima nije bio onaj jadan unezvijereni Nijemac. Gledajući sa strane situacija je bila prilično komična, pogotovo kad sam vidio paničnu grimasu na njegovom licu. Mislim da vodič nije zaustavio pomahnitalu životinju da bi nesretni turist produžio svoj rodeo barem do Pakistana. Kasnije mi je pričao da je umalo umro od straha… a ja od smijeha. Da je pravde, to se trebalo desiti onom Židovu koji je bez milosti podbadao jadnu devu kako bi trčala. Toliko je pretjerivao da ga je čak i vodič opomenuo par puta. Kasnije smo svi skupa isprobali jahanje deva u trku. Nekima je možda bilo i zabavno, ali meni s obzirom da se nisam imao o što oduprijeti nogama baš i nije. Nakon takvog devinog trka jaja su mi otpadala. Lako ženama galopirati na tome.

Lunjali smo tako pustinjom sve do 16,00 kad smo stigli do ceste. Napokon. Jedva sam čekao da siđem, a kad sam sišao jedva sam hodao. Kad se samo sjetim da sam u početku planirao 3 ili 4 dana safarija… Vjerojatno bi si trajno deformirao hod. Čekajući prijevoz do hotela ulovio me proljev i poučen iskustvom iz Jodhpura odlučio sam se olakšati. Ali gdje? Nigdje nikakvog zaklona. Po onom užasnom suncu pješačio sam nekoliko stotina metara do nekog brdašca i onda nazad. Skoro sam ispustio dušu, činilo se da pješačenju nema kraja. Bez obzira što smo jeep čekali cijelu vječnost nitko se nije pretjerano bunio, pogotovo kad je sa jeepom stigla i svježa voda.

Uslijedila je ponovno jurnjava do Jaisalmera. Brzina 60-80 km/h i nije neka ali za onako grbavu i usku cestu bila je i više nego dovoljna, čak smo u jednom trenutku umalo sletjeli s ceste kad je naš vozač pokušavao izbjeći svetu kravu koja je našla preživati baš tu – usred zavoja. Ostali smo svi čitavi nekim čudom. Kamioni su vozili i ovuda na isti način kao i na bilo kojoj drugoj cesti, sreća da ih nismo baš previše susretali jer su prava opasnost u prometu. Na dva mjesta smo naišli na radove na cesti koje su izvodile žene dok bi ih jedan muškarac nadgledao. To je život… za njega. Kolege turisti nisu odustajali od kupanja. Ovaj put su se htjeli okupati u nekakvom starom maharadžinom bazenu ali su i od toga odustali. Kad se sjetim one zelene prljave i smrdljive vodurine pitam se kako smo se tome uopće i približili, ipak bio sam sretan što je tako ispalo jer ja jedini nisam imao kupaće pa bi me ostali samo guštirali.

Jednom u hotelu nisam se mogao pomaknuti. Tuširanje mi je došlo kao melem na ranu, čak sam dobio i drugu, malo pristojniju sobu. Jedini prozor je gledao na hodnik. Svi osim Nijemaca i mene su otputovali istu večer. Koliko sam topline akumulirao tokom safarija shvatio sam tek tu noć. Uza sav stropni ventilator na maksimumu, umirao sam od vrućine. Čak sam se polijevao po noći ne bih li se efikasnije rashladio u čemu sam i uspijevao, ali samo nakratko. Na što mi je plahta ličila ujutro bolje je i ne prisjećati se. Ekipa iz hotela i ostali stanovnici Jaisalmera tih problema nisu imali – oni su spavali na ravnim krovovima kuća.