Kucnuo je čas da se vratim u Indiju, a stvarno mi se nije išlo. Na granici standardno: izlaz iz Nepala – ispuni formular, ulaz u Indiju – ispuni formular. Samo ne znam zašto Indijci uvijek kompliciraju. Iako je sve bilo čitko napisano, glupson je sve čitao i dopisivao jedno te isto iznad već napisanih podataka, često i pogrešno. Pustio sam ga da gnjavi jer je to bio najbrži način da odmaglim odavde.

Ovaj put sam granični prijelaz vidio po svijetlu, prijelaz iz Nepala u Indiju se odmah vidi po prljavim ulicama punih smeća, blentavim ljudima, autobusima čiji te bookeri mame unutra… S indijske strane je bila kolona, tj. kolone od bezbroj kamiona čekajući da se granica za njih otvori. U suprotnom smjeru su stajali bezbrojni autobusi u nepreglednoj koloni čekajući da se napune putnicima. Japanac i ja htjeli smo ući u državni bus, ali pronaći ga je skoro pa nemoguće. Svima od ovih bezbrojnih bookera je u interesu da uletiš upravo u njihov bus pa im ni ne pada na pamet reći ti koji je državni.

Vuku te sa svih strana da bi me na kraju konačno i ”uvukli” u jedan minibus. Da sam se prešao skužio sam odmah, idiot mi je stvari tako stavio na krov da su napola virile van krovnih nosača. Ušavši unutra dao sam nekom liku antipatične njuške 100 Rs a 60 mi je trebao vratiti kasnije. Glupavog li sistema, prvo uzmu novac, napišu na kartu koliko su dužni i tek ti poslije taj novac vrate. Čekajući da se bus napuni i krene stvarno sam se šokirao. Oni su doslovce grabili ljude, većinom su to bili Nepalci, koji su prolazili uz kolonu parkiranih autobusa i na silu su ih trpali unutra!!! Nisam mogao vjerovati vlastitim očima! Onaj koji bi se otrgnuo ili kojem su prijatelji pomogli da se otrgne uspio bi zbrisati, a tko nije morao je putovati baš tim busom. Mislim da sam na njihovom mjestu da bih mu prasnuo šaku u glavu, a ovi ništa. Jednog je dečka od 18-20god. kad su već bili unutra ovaj autobusni radnik lupio rukom po glavi. Ulovila me panika, jer ako tako postupaju s ljudima moja torba na krovu je sve samo ne sigurna. Na kraju nisam mogao izdržati, popeo sam se na krov i privezao ju lancem i lokotom. Vlasnik odvratne njuške koji mi je bio dužan 60 Rs htio si je uzeti 20Rs za prtljagu, međutim kad sam se pobunio pristao je na 10 Rs, točnije vratio mi je 50Rs. Da ne povjeruješ koji su to cigani. Mene se nije usudio nitko taknuti vjerojatno zato jer sam stranac tj. bijelac.

Put je trajao samo dva i po sata. Stvarno, nisam ga ni osjetio. Putem nas je dvaput zaustavila vojna kontrola. Prčkali su nešto na krovu među prtljagom. Drugi put kad su nas zaustavili, vojnik je došao do mene i pitao da li je moja ona crvena prtljaga. Nakon mog potvrdnog odgovora zahvalio se i otišao!? A ja se već isprepadao da će me krenuti gnjaviti zbog nekakve gluposti. Kad sam stigao u taj usrani Gorakhpur sam sam si skinuo prtljagu, ovi bookeri nisu ni najmanje bili raspoloženi za to. Pare su digli, autobus dovezli, da ne bi još i iskrcali prljagu?

Prtljagu sam vukao cijeli dan sa sobom jer jednostavno nisam imao povjerenja u garderobu na željezničkoj. Mirisala je nekako lopovski. Slijedila je cijela zavrzlama, mijenjanje novca. Umjesto da me rikšar odvede do najbliže banke, odveo me u državnu. OK, pomislio sam, još bolje, piše da je kompjuterizirana pa sam očekivao brzu uslugu ali, kita! Došao sam pred banku u 09,45. banka se otvara tek u 10,00. To dovoljno govori kako su oni radišan narod. Jedan službenik je došao u 10,10 i rekao da sjednem. U 10,15 je počeo nešto piskarati i tek mi je onda rekao da moram čekati njegovog kolegu koji se pojavio tek oko 10,30. Tada sam ispunio neki formularčić i potpisao se samo prezimenom. Morao sam ponoviti puni potpis a budući da sam napisao prezime pa ime dok je u putovnici obrnuto, potpis opet nije bio dobar. Potpisao sam se i treći put. Dugo je majstor proučavao potpis. Napokon je uzeo mojih 100$, stavio ih u džep(!?), dao mi neki žeton, papir, uzeo putovnicu i uputio na jedan šalter. Tamo sam opet čekao da ovaj izbroji novac i da odostraga napravi sitno. U međuvremenu su mi vratili putovnicu. Kad sam se usudio zatražiti potvrdu, vratio me kod onog prvog glupsona kojeg sam opet morao čekati. Tu sam saznao da za potvrdu moram platiti 25 Rs! Sad me je poslao na sasvim deseti šalter, a od tamo me tip poslao na neki X. Ovaj tip je naplatio, uzeo papir, vratio do onog prvog koji mi je konačno dao jebenu potvrdu. Sat vremena!!! A bio sam jedina mušterija! Ne znam, da sam kupovao nuklearnu podmornicu vjerujem da bi to obavio na jednostavniji način.

Pred obližnjim restoranom vrijeme sam kratio u razgovoru sa vrlo prijateljski raspoloženom grupicom Koreanaca. Među njima je bila jedna brbljava i simpatična 9-godišnja curica. Spikala je engleski kakvog se ni rođeni Englezi ne bi posramili. Nešto kasnije sjedio sam u restoranu i gledao svoja posla. Vlasnik me baš nije blagonaklono gledao jer sam nešto ranije odbio mijenjati dolare po njegovom nepovoljnom tečaju i otišao u banku. Dan je bio predug, vlak je polazio tek navečer. U gradu i nisam imao ništa zanimljivo za razgledati, nikamo za otići.

Piskarajući nešto po svojoj maloj bilježnici začuo sam pitanje ”Hej, imaš li šta protiv ako sjednemo za tvojim stolom?”. Heh, pa naravno da nemam. Bio je to jedan mladi švedski par, i oni su se ubijali od dosade čekajući večernji vlak iako su bili u dvoje. Činilo se kao da se godinama poznamo, a u ovako neinspirirajućem gradu to puno znači.

Dok sam ovo zapisivao sjedeći u čekaonici na željezničkoj, mladi Indijac me pitao odakle sam i što pišem, a kasnije i da li sam ga spomenuo u ovome. Sigurno je jako ponosan budući da sam ga, evo spomenuo. Dečko je bio pristojan ali me dobro iziritirao prethodnim buljenjem. Ali ta iritacija nije ni izdaleka bila jaka kao ona koju je izazivao tip koji mi je samo sat i po ranije poput pederčine netremice piljio u facu dok je sjedio odmah do mene. Probao sam mu uzvratiti kontra mjerom, tj. da ja buljim u njega pa sam se tako našao u kretenskoj situaciji da stojim metar od čovjeka i da jedan drugome zurimo ravno u oči. Nema tu pomoći, ne da se ovaj smesti pa bulji i dalje. A ja šizim. Bio je to školski primjer iz one narodne – nikad se ne prepucavaj s budalom, prvo će te dovući na svoj nivo a onda će te dotući s iskustvom.

Već kad nisam uspio uloviti vlak od 13,00 na svu sreću uspio sam uskočiti na onaj od 19,00 kako bi se dočepao Mumbaia a onda i Goe. Kad sam kasnije opet skočio do istog restorana kao da sam uletio u poznati kafić. Bili su tamo i Korejanci i Šveđani. Bar sam imao društvo i to dobro. Švedi su došli sa mnom na stanicu, budući da je njihov vlak slijedio. Putovali su u Delhi da bi od tamo letjeli na Sri Lanku. Čekali su sa mnom do polaska mog vlaka, praktički su me otpratili kao dobri stari prijatelji. Neočekivana sitnica koja puno znači u ambijentu u kakvom sam se nalazio. Nikad lakše nisam pronašao svoje mjesto. Ispred mene je bio ne samo moj vlak nego i moj vagon, a ležaj je bio odmah do ulaza. Kako je Šveđanka rekla: “ponekad je tako lako”. Bio sam jedini bijelac među gomilom domorodaca. Još su ovi oko mene bili OK. Jedan mi je Nepalac uskoro pokazivao svoj pasoš sa švicarskom i U.A.E. vizom i preporuke od prijašnjih poslodavaca (on je kuhar). Indijac mi je pokazivao svoj pasoš sa radnom kuvajtskom vizom. Uskoro mi je dosadilo pričati s njima jer sam ih jedva razumio, postajalo je sve napornije.