Tečaj u vrijeme putovanja:
1 US$ = 65 NRs (nepalska rupija)
1 US$ = 7,2 Kn
1 NRs = 0,11 Kn

Ujutro oko 05,30 onaj ludi Talijan se svađao s ptičurinama koje su nas probudile. Bio je tako komičan da sam se gušio od smijeha. Tek kad se razdanilo ugledao sam s vanjske strane prozorske mreže mega osinjak dužine veće od 30 cm. S terase su se u daljini bijelile Himalaje, točnije jedan visoki bijeli vrh, napokon da i njih vidim. Znao sam da ću ih uskoro gledati s puno manje udaljenosti.

Nepal se nalazi u drugačijoj vremenskoj zoni od Indije i Kine, nepalsko vrijeme je u odnosu na indijsko pomaknuto 15 minuta. Tek tako da se vidi da je ovo ipak posebna zemlja. Ubrzo sam shvatio da pomaknuo ja sat ili ne – svejedno je. Ionako nema tog autobusa koji kreće točno na vrijeme, vrijeme je i ovdje relativan pojam. Ovaj put su mi stvari prilikom ukrcaja išle na krov. Nevjerojatno je kako te glupane nije briga kako te stvari primaju, moj je ruksak teglio naopačke po krovu sve dok nisam vrisnuo. Za tu uslugu sam morao platiti 20 NRs. Dao sam glupanu 50 NRs, kao ostatak će mi dati kasnije. Aha… Klinci su samo ukrcali prtljagu, pokupili lovu i nestali kao David Coperffield. A oni drugi glupani u autobusu su se kasnije pravili ludi, kao ne znaju oni ništa. U biti najveći glupan sam bio ja koji se dao nasanjkati na tako smiješan način. Čini se da me moraju opelješiti prilikom ulaska u svaku zemlju. Kasnije sam od Belgijanaca doznao da su oni platili samo 10 NRs pa me to još dodatno raspizdilo. Svi prisutni su imali priliku čuti cijelu lepezu sočnih hrvatskih psovki. 40 NRs otišlo u vjetar, i iako je to samo nekih 5 Kn svejedno mi je smetalo. Nabijem ja njih sve odreda. Krenuli smo oko 09,00.

Autobus je bio iz vremena Arhimeda ali s mekanim sjedalima koja su donekle ublažavala neudobnost vožnje. Svi nepalski autobusi imaju jednu ružnu zajedničku karakteristiku koja se zove niski plafon, tako da sam svaki put udarao glavom o njega. Valjda je to tako jer su Nepalci u prosjeku nižeg rasta, znam samo da je meni plafon dolazio do ramena. Kao da sam se vozio u autobusu za patuljke. Strop je bio poduprt s nekoliko cijevi zbog težine prtljage i putnika koju su se često prevozili na krovu.

Promjena države se već razabirala na drugačijoj fizionomiji ljudi, sve ih je više bilo kosookih. Što smo više odmicali u unutrašnjost bilo ih je sve više. Izgled Nepalki me ugodno iznenadio. Nisam mogao ni zamisliti da izgledaju tako lijepo, teško je bilo odvojiti oči od njih. Sve su to bile cure koje su putovale svega po par stanica od sela do sela. Lijepe i egzotične, tamnopute, ponekad kosih očiju, vitke – jednom riječju prekrasne. Vrlo rado bi jednu pokupio kao suvenir. Napokon da vidim nešto drugo osim Indijki koje mi baš i nisu bile praznik za oči. Oko mene je bilo svega, lijepe Nepalke, seljani sa živim kokoškama, djeca koja su u naručju teglila mlađu braću…

Dosadne ravnice su se polako pretvarale u sve veća i višlja brda. Vrijeme je bilo kišovito, cesta mokra, sudari česti. Nedugo nakon što smo krenuli naišli smo na razbijeni terenac i dva kamiona, svi van ceste, i to na vrlo ravnom i preglednom dijelu ceste. Nedugo zatim pored ceste je stajao još jedan autobus koji je očito izletio, prisjetio sam se i onog kamiona u Indiji koji je bio također van puta zaokrenut za 90°. To je toliko normalno da se nitko i ne obazire na sve te kršine. Nepalske ceste su skoro puste, njima se kotrljaju rijetki kamioni, automobili i tek poneki autobus. Bar imaju bolje automobile nego Indijci, sve same japanske marke.

Ako su ceste u Indiji užasne ove nepalske su, teško za povjerovati da je i to moguće, u još gorem stanju, gotovo očajnom. U principu to je jedna cesta jer su raskrižja toliko rijetka da vjerojatno nose sreću. Još dok smo bili u nizinskom području sišli smo s asfalta, prešli pedesetak metara široku pliću rijeku ili možda bujicu i hop, nazad na asfalt. I vozi! U brdovitom području povremeno nedostaje nekoliko stotina metara asfalta kojeg je bujica odnijela tijekom ljetnih monsuna a rupe znaju biti toliko velike da je i s terencem teško prijeći preko njih. Država je toliko siromašna da nema novaca sve to popraviti, tako da se to krpa tek toliko da je kako tako prohodno.

Nema veze, sve je nadoknađeno neponovljivom prirodom. Tek sam ušao u tu brdovitu kraljevinu a već sam bio oduševljen. Brda, brda i brda. Niža brda su prekrivena gustom i visokom vegetacijom, kad su malo udaljena mogu se vidjeti visoka stabla kako strše. Doline među njima su prekrivene rižinim poljima koja se nalaze čak i na relativno strmim padinama ali u terasastom obliku. Dobar dio puta vodi tik uz jednu veliku rijeku. Obale su joj strme, litice potpuno obrasle vegetacijom. U jednu je liticu usječena cesta s velikom brojem mostova. Put koji vodi uz rijeku uglavnom je bio bez ikakvih fizičkih zaštita koje bi u slučaju izlijetanja s ceste bar malo umanjile mogućnost strmoglavljivanja u provaliju. S druge strane rijeke na obroncima brda povremeno su se mogle vidjeti seoske kuće sa slamnatim krovovima. Obale su joj bile spojene rijetkim visećim mostovima. Fantastično! To je baš ono što sam očekivao da ću vidjeti. Volio bih da sam imao priliku preći preko nekog od njih ali za to je trebalo ići ili na treking ili na rafting, a ja za to nisam imao vremena.

Još dok smo bili u nizinskom dijelu, počela je padati kiša a prtljaga na krovu je bila nezaštićena. Očekivao sam da ćemo stati i da će se netko od autobusnih radnika popeti na krov i pokriti ju najlonom. Vozili smo se brzinom od otprilike 80 km/h. Najmlađi od tih ljudi star nekih 17-ak godina je otvorio vrata, oslonio se nogom o vanjski rub prozora (sjedio sam u drugom redu sjedala od vrata), i popeo se na krov. Nakon što je pokrio prtljagu na isti način je sišao nazad u autobus, kao Spidermen. Sve bi to bilo potpuno u redu da se nije dešavalo tokom vožnje! Ne da šole nije stao, nije ni usporio, i opet se na to nitko nije osvrtao osim nas par stranaca. Svaki komentar je suvišan.

Kako je za nama ostajao sve veći broj stanica tako je i slobodnog prostora bilo sve manje i manje, sve dok nismo stali uz poveću hrpu ljudi. Taman sam pomislio kako će morati čekati idući bus kad je meštar pokazao neka se počnu pentrati na krov. Došlo mi je da zacvilim od muke kad sam shvatio da će rulja sjediti i na mojoj prtljazi. Nepopravljivo savijeni vodič za New Delhi je bio posljedica. Bez obzira na to što je autobus bio krcat i iznutra i izvana, šofer je vozio kao da je sam. Uzbrdo smo polako gmizali, ali je zato nizbrdo sve nadoknađivao, mislim da kočnice nije ni koristio. Nisam želio ni razmišljati o gumama, nikakvoj mokroj cesti, starosti autobusa, standardu, idiotizmu i sl.

Polako smo se približavali Pokhari. Kroz guste oblake sam povremeno uspijevao i vidjeti niže dijelove snijegom pokrivenih planina. Nadao sam se da će sutradan biti vedrije. Kad smo nakon cjelodnevne vožnje stali na neasfaltiranu autobusnu stanicu bio je već mrkli mrak. Nismo još pošteno ni stali a već je navalila ekipa iz gradskih hotela. Prišao mi je jedan i nudio mi sobu s kupaonicom za 100 NRs u Lakesade area. A ja budala željan društva odlučio otići s ona dva Talijana. Ponuda je bila identična samo što sam tu još imao i kompaniju. Nakon što smo se 26-godišnjom Toyotom dokotrljali do hotela, frajeri su shvatili da ipak nemaju dovoljno soba. Još su me htjeli uvaliti Talijanima u sobu. Ideja mi se ni najmanje nije sviđala, a bez obzira što su kolege turisti govorili da je za njih u redu, vidio sam da ni njima nije baš po volji. Čovjek iz hotela mi se uporno izvinjavao i nastojao me uvjeriti da je to tako samo tu noć a da će sutradan biti mjesta i za mene. Umoran, nadrkan i natovaren odjurio sam u prvi hotel stotinjak metara udaljen od ovog gdje sam našao sobu za također 100 NRs ali bez vlastite kupaonice i plus 10% takse. Tako mi i treba kad sam konj, a tko zna kako sam dobru priliku propustio. Osoblje je bilo u redu, soba je bila čista, ali ipak, falila je privatna kupaonica. Nije mi dugo trebalo da zaspem.