U Udaipur smo stigli oko 06,00. Začudo me rikšar bez većih problema odveo u željeni hotel Nukhad. Kako je soba s WC-om bila 80 Rs, odmah sam prihvatio. O luksuza, imala je čak i prozor s pogledom na ulicu. Restoran na vrhu zgrade je imao pogled na jezero. Nije baš neki pogled da ostaneš bez daha, ali ipak sam bio vani na zraku. Otkrio sam da je “egg on toast” jaje na oko sa fetama tosta – njam! Napokon nešto jestivo, zapravo to je jedino što ovdje poslužuju a trebao bi biti doručak, to što sam ja to jeo umjesto ručka i večere e to je već druga priča. Pojeo sam čak tri porcije. Jedini gost na terasi osim mene bio je jedan Švicarac koji se uskoro izgubio svojim putem. Dvoumio se da li da ide na camel safari 2 ili 4 dana. Ne znam da li je postupio onako kako sam ga uputio, ali ako je uzeo 4 dana mislim da je gorko požalio.

Cijeli dan nisam radio baš ništa i nisam išao apsolutno nigdje. Listao sam na miru Lonely Planet i razmišljao kako sam ponovo morao raskopati cijelu prtljagu da dođem do njega. Nije bio problem raskopati sve te stvari već ih spakirati na odlasku, nikad nisam sobu napuštao bez dvojbe da li sam nešto zaboravio. Usred dana došlo je do onih famoznih prekida u opskrbi električnom energijom, ovaj put je to trajalo cijela tri sata. Ne bi to bilo ništa tragično da stropni ventilator nije pogonjen baš njom, veličanstvenom električnom energijom. Mislim da sam tek tada vidio koliko su te naprave neophodne u području sa tako toplom klimom.

Činjenica je da sam ih nalazio čak i u najjeftinijim hotelčićima u kojima ne bih očekivao ni električnu struju a kamoli ventilator. Držao bih ga uključenog čak i kad je noću bilo svježe radi komaraca, pa makar sam se morao i pokrivati zbog toga. Ugasiš ga eto ti komaraca, upališ ga od komaraca ni ”k”! Smatrao sam da imam viška vremena pa sam planirao ovdje zadržati se koji dan duže. Kasnije mi je taj dan duže itekako falio. Na terasi hotela sam i večerao, u samoći naravno. U daljini su se čula samo zvona dolje u gradu, pustoš.