E danas se ide u obilazak. Prvo gdje sam otišao bila je gradska palača i muzej, pravo razočaranje. Osim pogleda na grad i vrta na vrhu zgrade, nisam vidio ništa vrijedno spomena. Samo hrpa slika, ostalih eksponata i velikih prostorija od kojih ja nisam apsolutno ništa kužio. Nigdje nije bilo ni jednog natpisa, nikakvog objašnjenja, baš ništa od ničeg. Ako sam htio nešto više doznati morao sam si unajmiti vodiča. Ne hvala.

Jedina zanimljiva stvar koju sam vidio bio je prevrnuti traktor s prikolicom punom kamenja neposredno blizu gradske palače. Kako je šofer uspio to izvesti nije mi uopće bilo jasno, možda zbog blage nizbrdice? Nastojao sam nekako ubiti vrijeme lutajući ulicama koje su sve bile jedna nalik na drugu. Budući da ima već par dana otkako sam stigao, nisu mi više bile zanimljive kao prvih dana. Gledao sam na njih kao na nešto potpuno normalno. Uletio sam u nekakva manji hram i opalio par fotografija uporno pokušavajući se maknuti od policajca koji je trčkarao za mnom. Htio mi je pod svaku cijenu biti vodič kako bi na kraju te lakrdije iskamčio koju rupiju. Od mene je na kraju dobio jedno veliko ništa. Još sam ja njemu trebao ispostaviti račun za svu onu gnjavažu koju sam trpio. Da nije bilo tog glupana, zadržao bih se vjerojatno malo više, ovako sam bio opet osuđen na lutanje. Pokušavao sam naći nešto zanimljivo ali mi to nikako nije polazilo za rukom. Ulicama na periferiji kojima sam prolazio ljudi su me ponekad znatiželjno gledali. I opet prljavština, bijeda i siromaštvo.

Otišao sam na toliko hvaljeno jezero. Zinuo bi od čuda da je slučajno voda bila čista. Nedaleko obale bio je jedan hotel – otok na koji se eventualno moglo otići na ručak, već ako nisam tamo uzeo sobu. Saznavši za cijene lagano sam odustao i od te pomisli. Luksuzna kategorija i po europskim mjerilima. U gradu sam susretao organizirane grupe turista i zavidio im na bezbrižnosti. Oni se nisu morali brinuti ni o čemu osim o tome kakve suvenire kupiti. Sve im je bilo servirano od prijevoza do smještaja. Koliko god sam im zavidio u tim trenucima, znao sam da oni neće nikad doživjeti ta mjesta i te ljude na onakav način kako sam ih ja doživljavao, a za to je trebalo bogami nešto i otrpiti. Putovanje pod staklenim zvonom je definitivno nešto šta ne želim. Zaključak – između mene i njih, ipak ja dobivam.

Jedina zabava na večer su mi bile krave ispod prozora koje su bezbrižno žvakale ostatke kukuruza. Toliko sam se navikao na njih da umalo nisam počeo razgovarati s njima. Bar sam danas za večeru imao društvo – ženu vlasnika hotela i njeno troje djece. Nisam baš imao o čemu pričati s njom tako da sam više promatrao i nastojao pronaći neke bitne različitosti u ophođenju s djecom. Ne´š ti zabave…