Bio je to moj četrnaesti dan u Indiji. Razmišljao sam kako ću na taj dan idućeg mjeseca biti već na putu kući. Javljao sam se u prosjeku svaki drugi ili treći dan, više da bi svoje doma umirio da sam živ i zdrav nego zbog ičeg drugog. Razgovori nisu nikad trajali duže od jedne minute, srećom da su obračunavali po potrošenim sekundama. Znao sam samo za neke bitne stvari koje su se doma dešavale a za sve drugo nisam imao pojma, još 31 dan. Prokleta usamljenost je nekad bila prejaka, definitivno nisam tip čovjeka koji bi mogao živjeti na pustom otoku, bar ne sam. Vucarao sam se malo po sobi malo po ulici čekajući polazak za Agru. Sretao sam turiste koje sam već ranije bio upoznao na nekim drugim koordinatama, ponekad sam imao osjećaj kao da se nalazim u poznatom mjestu u kojem pola ljudi poznajem. Ipak, to se događalo rjeđe nego što sam ja to priželjkivao.

Bus za Agru je krenuo u 17,30. Bilo je i vrijeme da odem dalje jer mi je ovdje već počelo bivati dosadno. Osim mene od bijelaca su tu još bile dvije Australke iz Sydneya. Moram priznati da sam se ugodnije osjećao kad bi se u blizini našao još poneki stranac i još prijateljski raspoložen kakvi su bili uglavnom svi zapadnjaci. Bar kad bih pričao s njima bio sam siguran da oni to ne čine zbog novca. Jedna je bila obučena kao Indijka, a sudeći po silnoj prljavštini ispod noktiju očito je poprimila i njihove (ne)higijenske navike. Šteta, imala je tako lijepo lice, da sam je vidio u normalnim okolnostima vjerojatno bi mi se zavrtjelo u glavi. Inače mi je bilo malo blesavo vidjeti bijelce u indijskoj tradicionalnoj odjeći, jednostavno to nije bilo to. A bilo je i onih koji su do te mjere zabrijali na hinduizam da su bili ridikulozni. Ponadao sam se da će i one ostati u Agri koji dan, međutim nakon Taj Mahala odlazile su u nekakav hram hare krišna. Inače su cure bile OK.

Tokom ove noćne vožnje ponovo sam se uvjerio da su ovi šoferi preludi. Struktura noćnog prometa je 99% kamioni i autobusi. Dešavale su se ”škare” između kamiona i kamiona, kamiona i busa, ponekad i više vozila odjednom. Često bi jedno od vozila trebalo stati kako bi se mimoišli ili vratili svaki na svoju traku. Sjećam se kako sam u jednom slučaju doživio duple škare: naš šofer je preticao drugo vozilo, a sa suprotne strane se dešavalo isto, na cesti su se našla četiri vozila – dva nasuprot dva. Kad su vidjeli da tu nitko neće proći polako su sišli s asfalta, mimoišli se i nastavili dalje bez nervoze, psovanja i urlanja, cool. Sjedio sam u prednjem dijelu autobusa i svaki put kad bih gledao prema naprijed i pratio vožnju, ubjeđivao sam se kako je spavanje bolje rješenje. To toliko priželjkivano spavanje bilo je samo pusta želja. Pretjecanja pred zavojima i u samim zavojima nikoga nisu previše uzbuđivala osim vjerojatno mene, a pogotovo kad bi se sjetio da je cesta potpuno mokra. Naišli smo na jedan potpuno uništen autobus u čiji bok je bio zaboden veliki kamion. Nesreća je očigledno bila stravična. Putnici su gledajući kroz prozor samo glasno uzdahnuli ime nesretnog autoprijevoznika: ”Aaaah… Silverline…”I, vozi dalje. Nešto me steglo u grlu, bio sam potpuno svjestan da se to može i nama dogoditi, pitam se da li su svjesni bili i moji suputnici. I sad se ti vozi sa tim bedacima… gdje je onaj dobar stari vlak?