Varanasi, 16.10.1999.

Danas sam čak i doručkovao, od prije par dana sam počeo piti pepsi (12 Rs) i slično smeće, a od sinoćnje pikantne večere nisam čak dobio ni stomačne tegobe, bar ne još. Još malo i moći ću jesti vatru. Pepsi je još u redu, ali neki njihovi sokići i limunići su toliko slatkasti da mi je šećer sipio iz nosa.

Prva stvar koju sam napravio: otišao sam potražiti Dasaswadeh ghat, tj. onaj najpoznatiji. Inače, ”ghat” je dio obale uz rijeku, cjelina kao što je negdje drugdje npr. trg. Glavinjao sam kroz bezbroj uskih uličica, ponekad su bile toliko uske da sam šireći ruke bez napora mogao istovremeno dotaknuti zidove i lijevo i desno od mene. Jedini problemčić u takvim ”avenijama” bio je kad sam trebao zaobići poneku svetu kravu koja bi preživajući i žvačući bezbrižno blokirala prolaz. Najteži slučaj bio je kad sam se morao pentrati po nekim zidićima da bih uopće prošao s one strane životinje, zaista je bila nemoguće široka. Iako sam već poodavno navikao na prljave ulice pune fekalija i smeća, hodanje Varanasiem je bilo potpuno novo iskustvo, ustvari hodanje se svodilo na igru ”preskoči govno”. Zbog uskih ulica ista količina kravljeg, psećeg i ljudskog izmeta bila je na puno manjoj površini tako da sam strogo morao paziti gdje gazim.

Na mom putu do ghata prošao sam gradskom tržnicom, ustvari to je veći dio jedne šire ulice gdje su prodavači rasprostrli kojekakve krpe i najlone po tlu a na njima svoje proizvode. Ako još napomenem da je tlo bilo svo gnjecavo od blata i prljavštine nakon nedavne kiše slika će biti donekle potpuna.

Stigavši do Dasaswadeh ghata malčice sam se razočarao. Nije bio ono što sam očekivao. Bio je nešto premalen, ali je zato susjedni ghat bio ono pravo, napokon ghat sa puno stepenica, baš kao što sam si ga zamišljao. Ja jadan sam do danas živio u iluziji da ako si dovoljno daleko od rikšara pošteđen si upornog dosađivanja i povlačenja za rukav. Eh kako sam se samo prevario… njih su i više nego dostojno zamijenili vozači čamaca, brijači (bio sam neobrijan), prodavači svega i svačega, ma jednom rječju prava psihijatrija. Nakon što sam se tokom dana obrijao bar sam se riješio dosadnih brijača koji su usput nudili i masažu glave!? Srećom već sam se odavno bio navikao na to tako da se i nisam baš previše ustručavao otprašiti ponekog dosadnjakovića.

Skakućući po stepenicama primijetio sam dvije plavuše koje su sjedile nedaleko od mene okružene Indijcima. Nizozemke su bile i više nego ugodno društvo. Počevši razgovor s njima svi Indijci su se razbježali, curama sam izgleda došao kao spasilac. Privučen njihovom pričom kako u jednom restoranu serviraju između ostalog i pizzu otišao sam s njima na ručak baš na to mjesto. Pizza da, ali na indijski način. To što sam dobio a uz mnogo mašte se zove pizza, bilo je omanjeg okruglog oblika, od šunke i sira nije bilo ni traga ni glasa, umjesto njih hrpa svakakvog povrća na svakakve načine. Jestivo je bilo, ali i ja sam već bio spreman jesti svašta. Nije mi bilo jasno zašto sam se uopće razočarao, pa nisam valjda očekivao pravu europsku pizzu? Otvorenih očiju sam sanjao jedan normalan mamin ručak, čak mi je i mirisao, dao bi sve – samo za jedan najobičniji mamin ručak.

Nakon ručka pošao sam s njima kod jednog frajera koji je navodno bio prorok, čitao karte, prošlost, budućnost, sadašnjost, aorist, pluskvamperfekt i sve što ti mozak može zamisliti. Hm, zaboravio sam spomenuti da je za to i tražio dobru lovu. Po meni a i po mišljenju mojih novih prijateljica dečko je bio najobičniji šarlatan koji je dizao lovu na račun stranaca željnih istočnjačke mistike. Pričale su mi kako je jednoj od njih prišao Indijac i pitao da li može spavati s njom jer mu je san bio spavati s plavušom!? Heh, bilo bi lijepo da to inače ide tako lako.

A sad je na red došlo ono pravo: vožnja čamcem po Gangesu! Povremeno smo upadali u nekakve virove dok je naš veslač veslao svega nekoliko metara od obale. Riječ ”veslanje” nije baš pogodan glagol za radnju koju je veslač vršio jednom kad bi čamac upao u vir. ”Potrgati se od napora” zvuči puno realnije i bliže istini. Gledao sam kako taj crni i poderani čovječuljak ulaže nadljudske napore da bi nas vukao uzvodno puževom brzinom i sve to sam za nekoliko desetaka rupija. Činilo se kako će mu se svaki čas pod teretom zaveslaja praskom otrgnuti koji dio tijela i odletjeti, a ja sam se nadao samo da me taj dio ne pogodi. Jednom dostigavši Marikanrika ghat – glavni ghat namijenjen spaljivanjima, veslač je stao i čamac je počeo klizati nizvodno nošen strujom.

Prije povratka malo smo zastali i gledali ritual spaljivanja mrtvaca. Iako smo bili dovoljno daleko od samog ghata moju suputnicu su vidjeli ljudi s obale kako fotografira pogrebni obred. Kad smo se malo približili obali došao je jedan od njih i jasno dao do znanja da se tako što ne smije te da je to za njih krajnje uvredljiva gesta. Srećom sve je stalo na tome. Bez obzira što se pravdala da je samo fotografirala krdo bivola koje se hladilo u rijeci nedaleko samog ghata izgleda da joj ovaj baš i nije vjerovao. Znao sam i od prije da je i samo držanje fotoaparata u ruci na takvom mjestu magnet za frku i gužvu a sam pokušaj da se slika opći poziv na linč avanturistički raspoloženog fotografa. Vožnja je trajala otprilike jedan sat.

Ganges je ogromna i široka rijeka, nevjerojatno prljava i zagađena. Most koji spaja njene dvije obale je na dvije razine, donjom prolaze duugačke kompozicije vlakova dok je gornja namijenjena cestovnom prometu. Varanasi se nalazi samo na jednoj obali rijeke, druga je potpuno pusta.

Iskrcavši se na obalu otišao sam i pješice do Marikanrika ghat da sve to vidim izbliza neograničen vremenom. Nakon tumaranja uličicama starog Varanasia našao sam se među brdima drva. Ti ogromni posloženi kupovi drva bili su i nekoliko metara visoki. Čim sam stigao na cilj prikačio mi se neki napušeni dosadnjaković koji se nije odvajao od mene nudeći usluge vodiča. Odbivši to, počeo me daviti kako bih trebao dati donacije starcima u obližnjoj kući od kojih bi si on uzeo dobru proviziju ili možda čak i sve. Uz tu famoznu kuću su spaljivali leševe, na njoj nije bilo ni prozora ni vrata, nije bilo ničeg, samo hrpa nemoćnih staraca koji su na njenih nekoliko katova čekali smrt. Popeo sam se na ravni krov koji je bio kao neka vrsta terase, a dosadnjaković uporno za mnom. Malo sam pratio što se dešava dole na obali usput se dobro nadimivši mrtvačkog dima. Tko zna po čemu sam kasnije vonjao, bit će po sprženim leševima, srećom da se moj smrad gubio među tisućama ostalih. Dosadnjaković mi je čak rekao da sve to mogu i slobodno slikati (!?) ali sam bio dovoljno mudar da odbijem. Vidio sam odmah da nije baš ”doma” a pogotovo kako je sjedio na zidiću terase i lupao praznom plastičnom bocom po njemu. Prošla me volja za bilo kakvim duljim ostajanjem na tom mjestu, htio sam se samo riješiti te jebene budale. Naravno to je bilo lakše pomisliti nego izvesti, kao uvijek uostalom. Ja niz stepenice, a šupak trč’ za mnom insistirajući da ostavim starcima famoznu donaciju. Pretpostavljajući da će im on i ovako i onako sve pokupiti ostavio sam jednoj starici 1 Rs. Dao bih i manje ali manjih novčanica nisam imao. U nekoj lijepoj priči ovdje bih ga se riješio, međutim ovo nije ta priča. Dojurio je za mnom uz uvrijeđeno urlikanje vraćajući mi nazad tu nesretnu rupiju i trabunjao kako ljudi tamo ostavljaju 100, 150 i više rupija. Eh da, mo’š si mislit. Rekao mi je da odem, svejedno prisjelo mi je razgledavanje tog mjesta i za odlazak sam se odlučio sam, ma što god on jadan mislio. To ti je kad naletiš na budalu… Udaljavajući se praćen njegovim vikanjem mislio sam kako sam bar jednom u životu bio dovoljno pametan da izbjegnem gužvu. Da sam pristao pred njim slikati spaljivanje vjerojatno bi on sad imao i te kakve argumente za ucjenjivanje ili čak pravi razlog za gužvu. Odahnuo sam tek kad sam se dovoljno udaljio da ne vidim ni drvena brda ni pogrebne povorke. Pitam se da li bi i njima bili zanimljivi katolički sprovodi i kako bi mi reagirali da se tom prilikom oko lijesa okupi hrpa turista naoružana fotoaparatima i kamerama. Sa dobrodošlicom? Čisto sumnjam.

Put nazad do hotela pješice je bio duži nego što sam mislio. Usput sam stao u Golden Temple, svojedobno poprište krvavih sukoba između hindusa i muslimana. Danas je to mjesto krcato policijom naoružanom prastarim puškama. Primitivni metal detektori su se zajebano klimali kad bih prolazio kroz njih. Bez obzira na sve to, kakvo bi to mjesto bilo a da me netko ne gnjavi s nečim? Ovdje su to za promjenu bili prodavači cvijeća za sreću i tko zna čega još. Prošla me volja za ulaskom nakon što sam se uvjerio da hram više liči na vojarnu nego turističko i vjersko odredište.

U hotelu sam sreo istog Engleza koji mi je svojedobno preporučio safari u Jaisalmeru. Rekao mi je da je kasnije saznao da je ta ekipa koja drži hotel povezana s mafijom. Priča se da su prije par mjeseci putem njih neke cure same otišle u pustinju a oni su ih tamo noću silovali. Nakon što su otišle na policiju, zahvaljujući mitu i korupciji nitko nije odgovarao. Koliko je to istina a koliko priča za diskreditiranje konkurencije, ne znam. Ne bih se čudio niti da je to istina s obzirom koliko su mi pojedinci bili antipatični. Poslije večere skočio sam pored hotela do obale jer mi očito spaljivanja nije dosta. Kako je taj svijet supermali tj. čak bih rekao i mikroskopski tu sam po treći put naletio na dva nabrijana Izraelca iz autobusa za Udaipur. Dečki su bili pravi dokaz kako je većini Izraelaca kultura vjerojatno nepoznati pojam. Ako se netko od turista na bilo koji način loše ponašao to su skoro u pravilu bili upravo Izraelci. Među ostalim strancima u hotelčiću je bio i jedan čudnovati bračni par. On, Nijemac, 21 god. i ona, Nizozemka, 25 god. oboje hipijevskog izgleda, puni naušnica i boja po čelu. U Indiju su došli kopnenim putem preko Turske, Irana i Pakistana. U Pakistanu su im maznuli pare koje su ostavili u hotelskoj sobi. Pametan čovjek će si prvo osigurati povratak ali ne i budala. Oni su tako nastavili put, za dan il´ dva su trebali krenuti za Delhi a da uopće nisu imali pojma da li će imati dovoljno novaca za avionsku kartu do Europe. Oslanjali su se na pomoć ambasade a da nisu ni pojma imali kako će ambasade reagirati, svjetski putnici…